[SELO MOJE MALO] Selanec je jedno od rijetkih naselja koje se uspješno odupire izumiranju

Selanec je jedno od rijetkih naselja koje se barem zasad uspješno odupire izumiranju. Ovo potkalničko selo prije je nosilo naziv Seljanec, a smjestilo se na 173 metra nadmorske visine, na području između Kalnika i općinskog središta Sveti Petar Orehovec. Zaustavili smo se kod obitelji Fiket gdje u zajedničkom domaćinstvu živi Dragutin sa suprugom Dragicom, starijim sinom Daliborom koji je nositelj gospodarstva, snahom Željkom i unukama Emom, Vanesom i Leom. Mlađi sin Renato završio je veterinu i osnovao obitelj te zajedno sa suprugom Valerijom i sinom Robertom živi u kući do svojih roditelja. Naši domaćini bave se svinjogojstvom.


selanec
Foto: Mirko Lukavski

U Selancu je 1961. godine živjelo 263 stanovnika, a naš se sugovornik Dragutin prisjeća da su se u to vrijeme njegovog djetinjstva na javnoj površini u selu okupljali i stari i mladi žitelji.

– Na „gumnu“,  kako su taj prostor nazivali mještani, uvijek je bilo živo. Stari su oko sebe okupljali nas djecu i pričali nam svakojake priče koje smo s pažnjom slušali, a i sve novosti i događaji vezani uz selo najprije su se tu mogli doznati – rekao je.

Još pred 30-ak godina, ističe, u selu je bilo 55 domaćinstava koja su se bavila mješovitom poljoprivredom. Svaka kuća imala je i par konja za vuču, a u selu je kovačku radnju imao Franjo Pugar. Imao je pune ruke posla; od potkivanja konja pa do okivanja kola i kolskih kotača. U njegovom dvorištu uvijek je bilo mnogo konja i ljudi, a kovačnica ja radila sve do 80-ih godina proteklog stoljeća. Danas su u mjestu samo tri konja, koje imaju Dragutin Benčaki Ivica Harča. Mještani su uz stočarstvo i ratarstvo, za svoje potrebe na brdima Goričak i Mikovčina uzgajali i vinovu lozu. Naši domaćini kažu da su u to vrijeme po selima išli i putujući kolari, odnosno bačvari koji su za svega dva, tri dana bili u stanju napraviti bačvu. Vlasnik je dao drvo za izradu, a platio je onim što je imao; kukuruzom, pšenicom, brašnom ili nekom drugom robom. No, Selanec je imao i svog kolara. Josip Benčak živio je i radio u svom selu, a po izradi bačava bio je poznat i u okolnim mjestima.

selanec
Foto: Mirko Lukavski

Pokraj naselja protječe potok Salnik, na kojem je sve do 70-ih godina proteklog stoljeća radila i vodenica. Vlasnik je bio Antun Coljak, a kasnije je posao preuzeo i njegov sin Vlado. Danas mlina više nema, a potok mještanima stvara probleme. Nekad su se, kažu naši domaćini, u njemu kupali i lovili ribe, a danas u vrijeme kiša poplavljuje ovo područje. Zadnji put bio je čišćen i produbljivan daleke 1967. godine, a sad u njemu raste drveće i šaš. Kako smo čuli od mještana, od Hrgovca pa do Kolarića potok bi trebalo pročistiti, a Općina Sveti Petar Orehovec već po tom pitanju vodi razgovore s Hrvatskim vodama.


Složni mještani su 70-ih godina sami sagradili i društveni dom. U to je vrijeme mjesto bilo u sastavu mjesne zajednice Mikovec koja je inicirala i financijski pomogla gradnju. Dom je kasnije pretvoren u vatrogasni. Danas je predsjednik DVD-a Selanec Mario Pečnik, a zapovjednik Dragutin Benčak. Selo nema ulice, ali ima odvojke s lokalnim nazivima. U gornjem selu gdje je spomenuti dom, mještani su na temeljima stare kapele na inicijativu Stjepana Nemčića zvanog Pepić, 1998. godine sagradili novu i posvetili je Svetom Benediktu. Radove su izvodili samouki zidari, pokojni Josip Benčak i Mato Harča, te Josip Hrg. U gornjem selu je odvojak prema Bari Drukčević i prema Golubici, objašnjavaju nam mještani, a u donjem selu je odvojak koji vodi prema Potoku Kalničkom. U donjem selu sagrađen je i dom udruge Društva sportske rekreacije. Gradnja je počela 1999. godine, a članovi udruge ponosni su na njega jer su ga sagradili vlastitim sredstvima.

selanec
Foto: Mirko Lukavski

Osim velebne kapele pokraj koje je pred par stoljeća bilo i groblje, te čak dvije zgrade doma, mjesto ima asfalt, struju, javnu rasvjetu i telefon. Kanalizaciju i plin mještani nemaju. Sve do 90-ih godina prošlog stoljeća, naselje je imalo i svoju trgovinu i kafić. Umrli se pokapaju na zajedničkom groblju u Svetom Petru Orehovcu, gdje žitelji imaju i poštu, zubara i liječnika, te apoteku i veterinarsku ambulantu.

Nekad poznato po stočarstvu, danas od 34 domaćinstva samo njih devet ima krave. Osim naših domaćina, poljoprivredom se ozbiljnije bave još samo Ivan Bedoić, Božidar Štragelj i Danijel Barnić. Unatoč svemu, selo živi punim plućima što potvrđuje činjenica da u 34 domaćinstva žive 122 stanovnika i od toga 32 djece. Petnaestak učenika od 1. do 8. razreda pohađa osnovnu školu u Svetom Petru Orehovcu, a ima i srednjoškolaca i studenata. Najstariji mještanin je Stjepan Nemčić – Pepić s 88 godina, a najmlađi je Jan Trušček kojemu je tek godina i šest mjeseci.

Vezani članci

Najčitanije