Sit gladnom ne vjeruje! To je jasno kao dan i tamno kao noć. Sve dok ne iskusimo nešto na vlastitoj koži.
Ljudi ni meni ne vjeruju kada im kažem da trenutak kada moram ići na mjesta do kojih vode stepenice, u meni izazovu gorak okus – jer ne mogu iskusiti taj problem na svojoj koži. To je moja noćna mora. Brojna važna događanja u zajednici u kojoj živim nisu mi dostupna. Netko će reći da to nije ništa novo i da ne moram biti svugdje prisutna. Kao radoznalu, a i kao građanku koja pokreće puno ideja i promjena u svojoj zajednici, zanima me sve što se u zajednici događa. Svakodnevno promišljam o načinima boljeg življenja i ne čekam da zajednica učini nešto za mene, već se uvijek iznova pitam što JA mogu učiniti za svoju Koprivnicu.
Želim biti na mjestima na kojima se okupljaju kreatori, mislioci, stvaratelji ideja za bolje sutra. Moje i vaše. U nekoliko ustanova ne mogu doći, koliko god gorjela od želje da prisustvujem događanjima. Nedostupna mi je, primjerice, jedna ustanova u koju želim ići svakodnevno kao po kruh. Kruh trebam za fizičku okrepu. Sadržaj koji se nudi u toj ustanovi trebam kao zrak koji dišem. Događaj u toj ustanovi koji je nedavno održan još mi stvara gorak okus u ustima jer je za mene bio nedostižan. Doći na mjesto do kojeg vodi točno 93 stepenice nije mi bilo moguće. Koliko god se pozivala na strategije, konvencije i mnoge druge regule – uzaludno.
Druga, jednako važna ustanova, pozvala me da predstavim iskustvo u radu, izazove i planove u području koji je tek u povojima u našoj sredini. Područje kojim se nitko ne bavi nije atraktivno i nije “cool”. Ne ukazuje na profit pa zato i nije toliko važno tko će doći ili tko neće. Valjda su ga zato i organizirali na mjestu nedostupnom svima. Ni na ovaj događaj nisam mogla doći. Svako malo netko se sa mnom našali kao u basni Lisica i roda: “Dođi ako možeš.”
