Hrvatskoj se polako primiče svjetski trend za koji smo smatrali da je i u najluđim snovima nemoguć na ovim prostorima, a riječ je o pojavi zvanoj The Big Quit-u (veliko otkazivanje). Stručnjaci čiji je fokus istraživanja usmjeren na tržište rada primijetili su prije koju godinu da su brojni radnici u SAD-u, prvenstveno u trgovinama, odjednom počeli davati otkaze iako si u tom trenutku nisu osigurali neko novo zaposlenje.
Spomenutom trendu kumovao je brzi rast gospodarstva koji je sa sobom, nakon godina recesije i manjka slobodnih radnih mjesta, donio veliku potrošnju, a posljedično tome i otvaranje brojnih novih radnih mjesta. Dobar i lojalan radnik odjednom je postao, kapitalističkim rječnikom rečeno, tražena roba. Odjednom su zaposlenici trgovina shvatili da više nisu u poziciji da trpe pod svaku cijenu izrabljivanje poslodavca pa su se odvažili sreću potražiti na drugom radnom mjestu.
Taj trend uskoro se proširio i u druge sfere gospodarstva pa su za trgovcima otkaze počeli napasno davati radnici na proizvodnim linijama, zaposlenici u uredima, primatelji plaća u IT sektoru i drugi. Uskoro su poslodavci, ma što god proizvodili ili koju god uslugu nudili, počeli razmišljati o rastu plaća ne bi li motivirali radnike da im postanu lojalniji.
Pokazalo se da visina primanja više nije toliko važan faktor u zadržavanju radnika koliko su poslodavci smatrali da jest. Ta njihova kratka uzda kojom su zaposlenike držali blizu svojih potreba, počela je polako, ali sigurno, pucati.
Prosječni zaposlenik danas više ne teži visokim primanjima, odnosno natprosječnim u svojoj branši. Sada mu je uz pristojnu plaću važna i normalna količina posla koju će odraditi u jednome danu, a koja je do sada bila više nego neizdrživa. Važno mu je i da se cijeni njegovo slobodno vrijeme, da ga nadređeni poštuje, vidi u njemu osobu, a ne tek sredstvo za postizanje cilja.
Danas je još uvijek česta pojava da poslodavac svojim podređenima nameće količinu posla i norme koje nisu sazdane prema mjeri čovjeka, nego prema brzini stroja kojeg radnik opslužuje i čija je tek produžena ruka ili prema zahtjevima bešćutnog menadžmenta i vlasnika tvrtke željnog rasta profita. Stoga ne treba čuditi rezultat jednog drugog istraživanja, onog Britanskog psihološkog društva, koje kaže da se među menadžerima nalazi natprosječan broj osoba s psihopatskim karakterom, odnosno čak 50 posto menadžera spremno je gaziti preko leševa svojih zaposlenika kako bi ga vlasnici kompanije tapšali po leđima i nagrađivali bonusima zbog ostvarenih poslovnih rezultata. Psihopat je, jednostavno rečeno, čovjek koji nije u stanju suosjećati s drugim subjektom, on ga vidi kao objekt, te ga zanima isključivo moć i njena isprazna manifestacija.
Zbog svega rečenoga nemoguće je promatrati The Big Quit bez drugog, jednako važnog fenomena koji se u stručnoj literaturi naziva Burnout sindromom ili sindromom izgaranja koji je posljedica dugotrajne izloženosti stresnim situacijama na poslu.
Upravo je Burnout pokretač sve češćeg razlaza radnika s poslodavcem. Očito je sazrjelo vrijeme u kojem radnik shvaća da mu poslodavac nikakvim novcem ne može nadomjestiti narušeno zdravlje koje je, bilo da se radi o fizičkim ili duševnim oštećenjima, posljedica nemilosrdne i ustaljene prakse kapitalizma.
Kako smo napisali na početku teksta, The Big Quit se prvo pojavio u SAD-u, što je logično jer je ta zemlja prva izašla iz recesije koju je prouzročilo financijsko tržište,. Nije trebalo proći puno vremena da se The Big Quit prelije i u druge razvijenije zemlje zapadne hemisfere.
Hrvatska je po tom pitanju, kako to uvijek biva kad su u pitanju gospodarski trendovi, tek na začelju ove nove radničke paljbe po navadama nemilosrdnog kapitalizma. Prema nedavnom pisanju Poslovnog dnevnika, ovaj specifičan val otkaza tek se sramežljivo nazire u prva četiri mjeseca ove godine. Za to je razdoblje Državni zavod za statistiku iznjedrio podatak prema kojem je zabilježio lagani porast udjela svojevoljnih otkaza za 4,6 posto što bi mogla biti naznaka da se u našu zemlju polako useljava The Big Quit.
Dodajmo svemu ovome da su u tijeku pregovori između Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te sindikata i Hrvatske udruge poslodavaca o prijedlogu novog Zakona o radu. Nadamo se da će zakonodavac uvidjeti da su potrebne nove mjere kojima bi se obuzdala samovolja poslodavaca koji svoje radnike prije završetka punog radnog staža šalju na groblje ili, u boljem slučaju, na dugotrajna zacjeljivanja kroničnih bolesti čiji uzrok čuči u izrabljivačkoj politici menadžmenta. Sindikati na tu neslavnu politiku ukazuju otkad se kapitalizam uselio na zapadni Balkan.
Nema zaposlenika koji nije doživio da ga poslodavac zove na mobitel ili mu šalje poslovne mailove izvan radnog vremena. Bar jednom smo čuli rečenicu koja tjera želučanu kiselinu do usana: „Radi prekovremeno jer ako ti nećeš, ima ljudi na burzi rada koji će rado uskočiti na tvoje radno mjesto“ ili „Znam da je kraj radnog vremena, ali daj odradi još jednu sitnicu prije nego što odeš kući obitelji“. Ono što poslodavac smatra sitnicom, za to u pravilu treba izdvojiti minimalno dva sata dodatnog rada koji nije vidljiv na platnoj listi. Ne daj bože da vi koju minutu ostanete duže na pauzi, dok će poslodavac bez trunke srama i nimalo poštovanja prema vama kao osobi, rado svojim zahtjevima silovati vaše slobodno vrijeme. Takav modus operandi onih koje nazivamo šefovima, tjera nas u grob ili bolničku postelju.
Najveća perverzija jest to što današnji feudalci, ili pristojnije rečeno kapitalisti, zahtijevaju od svojih zaposlenika da u korporativnom ophođenju za tvrtku koja u njima ubija volju za životom govore „Naša tvrtka“ kao da se šljakere išta pita kada menadžment raspravlja o raspodjeli dobiti ili stvaranju planova za rast iste.
Gotovo je pravilo kako je poslodavac u današnjem svijetu više roditelj zlostavljač, nego što je brižni i empatični odgajatelj. No kad-tad dođe vrijeme punoljetnosti djeteta koje može nastaviti razvijati dobre odnose s roditeljem ili, kad je u pitanju zlostavljač, naprasno mu okrenuti leđa u želji za pronalaskom pristojnog života dostojnog čovjeka. Možda je proces okretanja leđa izrabljivaču spor, ali put u svijet počinje prvim korakom. Možda se prvi korak naziva The Big Quit.
