U Hrvatskoj je politički motivirana razina netolerancije i mržnje toliko porasla da se mentalno opet vraćamo u ‘olovne’ 1990-te godine

Što se u mentalnom smislu događa u Hrvatskoj, ponajbolje je ovih dana oslikala bizarna situacija na pripremama naše nogometne reprezentacije u Rijeci. Cijela se država bavi slučajem Hajdukovog reprezentativca Marka Livaje, kojeg su na treningu na osobnoj razini izvrijeđali pojedini navijači riječkog kluba. Livaja je na to reagirao pokušajem fizičkog obračuna. Rezultat znate: splitski je nogometaš zbog te mučne situacije samovoljno napustio reprezentativne pripreme, a sada se u medijima vode silne rasprave, nerijetko i svađe, tko je odgovoran za ono što se dogodilo.


Poanta je u tome da je nogometna reprezentacija bila jedna od rijetkih institucija koje su za prosječnog Hrvatska bile simbol nacionalnog uspjeha i ponosa, kao i dokaz kako se zajedništvom u mukotrpnim radom može učiniti puno toga, čak i u svjetskim okvirima. Sada je i to ozbiljno narušeno, ozbiljnije nego što predstavlja činjenica da je za naredni natjecateljski ciklus izgubljen jedan potencijalni prvotimac. Tijekom svakog reprezentativnog okupljanja ima, naime, ponekog igračkog izostanka, što je u sportu sasvim uobičajeno. Livajino neigranje ne bi u tom smislu trebalo predstavljati nikakvu dramu, pogotovo razlog za loše rezultate.

U pitanju je, ipak, nešto jako ozbiljno, jer govori o uznapredovaloj razini društvene patologije. Mržnja i netolerancija postaju dominantne u javnom prostoru. Nema tu ništa novoga, još manje začudnoga, ali je krajnje zabrinjavajuće da se situacija i nadalje pogoršava. Ako ni nogometna reprezentacija više nije ‘svetinja’, kako je uporno nazivamo, što je onda pošteđeno naših napadaja ljutnje i anksioznosti? Očito je – ništa! 

Svatko živi u svojim ideološkim i političkim sklopovima, svatko je zarobljenik svojih uskogrudnosti, svako poštuje samo svoje mentalitete, svatko priznaje samo ono što njemu i njegovima odgovara, svatko vrijeđa i ponižava one druge i drugačije. Društvene kohezije nema, niti je izgledno da bi u dogledno vrijeme opet mogla biti dosegnuta. To je, a ne gospodarski problemi i  problematična razina društvenog standarda, glavna hrvatska nevolja. Objektivna se stvarnost može popraviti, ali ono što se događa u našim glavama nemjerljivo teže, za generaciju koja kreira javni prostor gotovo nemoguće.

Zašto je tome tako, dovoljno kazuje i spomenuti Livajin primjer. Riječ je, koliko se iz javnih istupa može uočiti, o problematičnoj osobi, kojoj je bilo sasvim prihvatljivo da vrijeđa druge klubove i njihove navijače. Njegovo je klupsko okružje to toleriralo, a navijači podržavali. Ni nacionalni nogometni savez to zbog uobičajene predstave o uvijek „zakinutom“ Hajduku nije sankcionirao. Kad su se te nekorektnosti počele vraćati i Livaji i Hajduku, protumačeno je to, bez puno pretjerivanja, kao napad na cijelu Dalmaciju. 


Time je slučaj jednog kontroverznog nogometaša dobio i političke dimenzije. Sada je Riječani ‘autonomaši’, problematični Hrvati i tko zna što sve ne. I to dolazi iz Splita, grada u kojem je u povijesnom smislu i oblikovano autonomaštvo. Prosječni neobrazovani torcidaši o tome, dakako, nemaju pojma. Nitko se i ne trudi da im barem nešto objasni, dok o obuzdavanju takvog primitivizma i opasnog politikantstva nema ni govora.

Lijepo bi bilo kad bi problematični Livaja bio naš najveći problem. Negativne emocije i problematično ponašanje okupiraju cjelokupni javni prostor. Ponovno treba upozoriti na aktualni slučaj posvajanja djece iz Konga, koji je pokazao u kojoj je mjeri hrvatsko društvo zatrovano nacionaliznom, šovinizmom, egoizmom i rasnom netrpeljivošću. Političko iživljavanje nad četvoro posvojiteljskih parova kod svakog je trezvenog i racionalnog hrvatskog građanina izazivalo grč u želucu. Pod egidom obrane ‘pravnog poretka“ iz desničarskih su im krugova upućivane nevjerojatne optužbe i zastrašujuće osobne uvrede, u koje bi i potpuno neinformirane osobe teško povjerovale. 

Sve je to, u čemu je iznimno opasni psihopatski ekshibicionist Pernar odigrao samo plaćenički zadatak, činjeno kako bi se naškodilo političkoj ljevici, jer se dvoje posvojitelja povezivalo s platformom Možemo. Tu se još jednom dokazalo da hrvatska oporba ne može biti ujedinjena protiv korupcijom i klijentelizmom promrežene vladajuće stranke. Most, koji ponekad pokušava glumiti privrženost demokratskim idealima, opet je nemalim udjelom u tom linču pokazao svoj duboki konzervativizam, s elementima klerikalizma, i njemu svojstvenu uskogrudnost i zadrtost. Indikativno je da HDZ svjesno širi mržnju iz političke pragme, jer su oni koji tako razmišljaju mahom njegovo biračko tijelo, dok Most i deklarirane desničarske stranke to čine iz svojih uvjerenja, zasnovanog na mitologizaciju hrvatske prošlosti i sadašnjosti, ali i protudemokratskoj nacionalnoj „čistoći“.    

Nisu toliko bitni politički motivi, već posljedice takvog djelovanja. Pravu bi uzbunu trebala izazivati spoznaja da je razina netolerancije u hrvatskom društvu danas slično onoj u burnim i ratom prožetim 1990-im godinama. To u praksi znači da se HDZ-ova vrhuška, predvođena vlastohlepnim Andrejom Plenković, svjesno politički i civilizacijski koraknula unazad, s jedinim ciljem što dužeg opstanka na državnom kormilu. Iako se vladajući deklariraju kao neupitni europejci, prema metodama vođenja države približavaju se mađarskom modelu Viktora Orbana, kojeg na stranačkoj razini nikad ne osuđuju. Još je bolnija spoznaja da neki ne vide ni bitnu razliku između bahatog Plenkovića i paranoidnog srbijanskog predsjedničkog klauna Aleksandra Vučića. 

Porazna je spoznaja da će vladajući i nadalje generirati društvene podjele, netoleranciju i mržnju, jer su neprincipijelnom i tendencioznom raspodjelom proračunskih sredstava u doslovnom smislu kupili znatni dio biračkog tijela. Na taj se način po tisućiti put nameće i pitanje vezano uz Koprivnicu i Podravinu: kako je sve to poznato i lako dokazivo, zašto i u politički najzabačenijem i najomalovažanijem dijelu Hrvatske ima tako malo onih koji se tome suprotstavljaju?!


FOTO / GPIP

Vezani članci

Najčitanije