- Najnovija potvrda da premijer više ne kontrolira svoj enormni ego, zasnovan na poremećaju ličnosti koji se laički naziva kompleksom veće vrijednosti, tiče se njegovog opsesivnog ponašanja vezanog uz izbor glavnog državnog odvjetnika
Piše: Željko Krušelj
Toliko smo puta ponavljali, ali iz dana u dan to postaje još vidljivije: Andrej Plenković je najveća opasnost za razvoj hrvatske demokracije od državnog osamostaljenja! Zvuči grubo, za neke neupućenije možda i preradikalno, no to nije teško dokazivati. Hrvatska je danas na osjetno nižoj razini demokratskih standarda nego je bila u trenutku Plenkovićeva ulaska u Banske dvore.
Vraća se, štoviše, na krajnje problematičnu praksu upravljanja državom u 1990-im godinama, obilježenu traumatičnim ratnim okolnostima. Najveći je apsurd spoznaja da se tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čije su formalne ustavne ovlasti, još više realni utjecaj, nadmašivale aktualne premijerske, ustručavao povlačiti destruktivne političke poteze kakvim se ponosi Plenković. Unatoč svojim autoritarnim sklonostima, Tuđman nije prakticirao javno bahaćenje i ponižavanje oporbe, ali i podcjenjivanje intelektualne razine običnih građana.
Najnovija potvrda da premijer više ne kontrolira svoj enormni ego, zasnovan na poremećaju ličnosti koji se laički naziva kompleksom veće vrijednosti, tiče se njegovog opsesivnog ponašanja vezanog uz izbor glavnog državnog odvjetnika. Potaknut time što se njegov glavni rival, predsjednik Milanović, oštro suprotstavljao imenovanju kontroverznog Ivana Turudića, Plenković je ignorirao sve racionalne argumente vezane uz taj mučni slučaj grubog poigravanja ugledom i vjerodostojnošću ključnih državnih institucija. Kako bi bio pobjednik u toj kadrovskoj aferi, naštetio je čak i svojoj stranci.
Potonje i nije tako čudno, jer je HDZ već odavno pod njegovom potpunom kontrolom. Sukladno tome, premijerova je karijera, kao i patološka potreba da pobjeđuje i kad nema nikakvih argumenata, daleko iznad svih stranačkih interesa, a nerijetko i onih državnih. Gledano iz Plenkovićeva ugla, napaćenom hrvatskom zemljom nikad nije koračao takav politički velikan i karizmatik poput njega samoga. Iako se na stranačkim skupovima cinično zaklinje u Tuđmana kao HDZ-ovu ikonu, smatra se većim i mudrijim. U budućnosti bi dokaz tome trebala biti činjenica da je napravio u blistavu karijeru i u vrhovima Unije, što je njegova još uvijek nedosanjana ambicija.
Cijela trakavica vezana uz Turudićevo imenovanje ispod je svakog političkog dostojanstva i moralnih načela jedne civilizirane i demokratske države. Plenković je dosad neviđenim forsiranjem jedne krajnje problematične osobe, za koju se s pravom govori da je miljenik hrvatskog podzemlja, uvrijedio svakog poštenog i dobronamjernog hrvatskog građanina.
Iz premijerovih se riječi moglo zaključiti da je za dužnosnika koji je ključan za funkcioniranje pravne države, što je temeljna demokratska i ustavna vrijednost, dovoljno da bude ‘stranački dečko’. Njemu nije nikakav problem što dotični laže, odnosno ‘reducira izričaj’, u Saboru i u medijima, da se druži i razmjenjuje mazne poruke s osobama pod istragama, da manipulira svojom imovinskom karticom i, naposljetku, da mu prihodi baš i nisu sukladni stilu obiteljskog življenja i investiranja.
Gotovo sve u karijeri dužnosnika koji bi po opisu posla trebao biti najmoralnija osoba u državi zapravo je vrlo mutno, nemalim dijelom i neobranjivo. Turudić bi, stoga, u neslavnoj galeriji HDZ-ovih problematičnih i bizarnih likova zauzeo visoko mjesto
Gotovo sve u karijeri dužnosnika koji bi po opisu posla trebao biti najmoralnija osoba u državi zapravo je vrlo mutno, nemalim dijelom i neobranjivo. Turudić bi, stoga, u neslavnoj galeriji HDZ-ovih problematičnih i bizarnih likova zauzeo visoko mjesto. Za tog i takvog u Saboru je prošloga tjedna bilo podignuto 78 ruku. Doći će, dakako, dan kad će biti zanimljivu slušati kako će ti časni zastupnici, kao u Shakespearovu monologu Marka Antonija nad odrom Cezarovog ubojice Bruta, objašnjavaju svoje slaganje u tim vidom perfidnog „ubojstva“ hrvatske pravne države. Srećom, ništa nečasno ne traje vječno pa se može očekivati da će Plenković za svoju samovolju, zacijelo okrenutu bojazni da bi se i sam mogao naći pod udarom tužiteljstva, kad-tad biti prokazan i od sadašnje saborske većine.
Iako premijer uporno tvrdi da je farsa oko Turudićeva izbora okončana i da nikakvog rezultat neće u subotu imati veliki oporbeni skup na Markovu trgu, čini se da mu slijed događaja izmiče iz ruku. U četvrtak je Vrhovni sud objavio da je predsjednik Visokog kaznenog suda podnio nadležnom sudačkom vijeću pritužbu protiv Turudića zbog kršenja Kodeksa sudačke etike.
Riječ je o njegovom višestrukom sastajanja s osobom koja je bila pod istragom za nekoliko nimalo bezazlenih kaznenih djela. Nedvojbeno je da se tu radilo o noćnim susretima sa Zdravkom Mamićem, bjeguncem pred hrvatskim pravosuđem. Dokazi o tome iz uskočkim istraga su toliko jaki da ih ni Turudić nije mogao negirati, već je pokušao na razne načine relativizirati teme njihovih tajnovitih razgovora. Postojala je, što se također moglo saznati iz uskočkih krugova, i mogućnost da zbog emetanja istrage i protiv samog Turudića bude podignuta kaznena prijava.
Činjenica je da je time slučaj novoizabranog šefa DORH-a dobio novi zaplet. Unaprijed je jasno da će premijer opet cinično tvrditi da ni spomenuti postupak nije razlog da se Turudićevo imenovanje dovodi u pitanje. Nazvat će to, možemo se kladiti, podlom zavjerom koju su protiv glavnog državnog odvjetnika, ali i njega osobno, u komplotu odigrali predsjednik Milanović, predsjednik Vrhovnog suda Dobronić predsjednik Visokog kaznenog suda Horvatović, možda i još djelatna šefica DORH-a Hrvoj Šipek. Jasno, uz pomoć svekolike oporbe koja mrzi njega i HDZ. Ne bi se čudili ni da temu koja će potresti hrvatsku pravosudnu i političku scenu u svojoj maniri proglasi ne-temom. Prave su teme, naime, njegovi silni uspjesi u cilju dobrobiti svih hrvatskih građana.
U državi koja drži do demokratskih standarda spomenuti pravosudni skandali, a Turudić je samo kap koja je prelila čašu, bili bi dovoljni za smjene i pokretanje svakovrsnih postupaka. Teško je zamislivo i da bi cjelokupna Vlada, koja je formalni nositelj niza spornih odluka, izbjegla svoj pad. No, ovo je Hrvatska, zemlja udaljena od pravnih i moralnih standarda, tako da je i nadalje sve moguće. Dijelu biračkog tijela argumenti ništa ne znače i opet će glasati za stranku koja im nešto neprincipijelno daje. I ne zanima ih što je to na štetu svih ostalih građana.
