Koprivničanac Neven Stubić nedavno se vratio iz dalekog Japana u kojem je živio proteklih 15 godina. Otišao je na studij još kao 19-godišnjak, nakon što je dobio stipendiju japanske vlade za koju je saznao sasvim slučajno.
– Mama je donijela Jutarnji list s posla koji zapravo nikad ne kupujemo i unutra je bio oglas za tu stipendiju. To je bila jedina stipendija u ono vrijeme koja pokriva troškove školarine, ali i mjesečni džeparac za smještaj i hranu i odlučio sam se prijaviti – kaže Neven. U međuvremenu je završio jedan semestar na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jer je na odgovor čekao dosta dugo. U Japan je otputovao 2007. godine. Prvih godinu dana u Osaki je polazio intenzivni tečaj japanskog, nakon čega je bio primljen na Sveučilište u Tsukubi, studentskom gradu nedaleko od Tokija.
– Htio sam ići u novinarske vode, ali na državnim sveučilištima u Japanu nije bilo novinarskog smjera. Problem je bio i jezik koji sam već tada dobro znao, ali nisam bio na istoj razini kao i studenti koji su rođeni i odgojeni u Japanu.
Na kraju sam upisao dodiplomski studij politologije, a na magisteriju sam završio međunarodne odnose – kaže Neven.
Nakon diplome ostao je raditi na Sveučilištu na razmjeni studenata i u međunarodnim odnosima, pomagao u prevođenju, organizaciji raznih gostovanja.
– Uživao sam to raditi, ali sam imao ugovor na određeno koji nisam mogao produljivati unedogled – kaže Neven koji je tada odlučio potražiti novi posao u Tokiju. Počeo je raditi kao stručnjak za zapošljavanje i selekciju, regruter, prvo za veliku britansku firmu Haze, kasnije i za marketinšku firmu McCann te Johnson & Johnson.
– U Japanu je jako teško pronaći zaposlenike, svi su očajni zbog toga. Japanci se zapravo ne prijavljuju za nove poslove i ne mijenjaju ih često, a nepovjerljivi su prema stranim poslodavcima. To je baš specifično za njih i zbog toga je moj posao bio jedan od težih u Japanu – kaže Neven.
U početku mu se nije bilo lako priviknuti na skroz drugačiji način života, na novu kulturu i običaje, ali sad nakon 15 godina provedenih tamo sve mu je više-manje postalo normalno.Neven kaže da Japanci imaju vrlo jaku averziju prema riziku i jako su privrženi svojem. Na primjer, ljudi iz Osake uvijek se drže zasebno od ljudi iz Tokija, a isto vrijedi i za ljude s različitih fakulteta.
– U neku ruku je to slično nama Hrvatima, jedino što smo mi malo otvoreniji i lakše popustimo, dok njima treba dosta vremena. Iznenadili biste se i što se tiče hrane, svi misle da Japanci jedu puno ribe, ali oni uz ribu zapravo jedu jako puno mesa, kotleta, uglavnom više govedine nego svinjetine, jako puno hrane koja je i nama bliska. Imaju i puno nama čudnih jela, kao npr. sashimi sa skoro pa sirovom konjetinom. Jedu puno sirovog – losos, tunu i sushi koji je jako ukusan – kaže Neven.
U Japanu ima puno nepotrebnih pravila, ali je jako siguran. Ne moraš se bojati da će te netko opljačkati ili napasti ako šećeš noću.
– Ako mobitel ostaviš negdje, pronaći ćeš ga sigurno ili će te nazvati iz policije da su ga pronašli. Ako si u kafiću i trebaš na WC, možeš ostaviti laptop na stolu, nitko ga neće dirati. Dva puta sam izgubio novčanik u podzemnoj, ubrzo me zvala policija da su ga pronašli i da je sve unutra. Jedino što se krade u Japanu su kišobrani i bicikli, posebno u manjim mjestima. I meni se to dogodilo nekoliko puta – kaže Neven.
Životni standard u Japanu je dobar, čak i s nekim manje plaćenim poslom može se dobro živjeti, a mnogo ljudi živi od samo jednog prihoda u obitelji, na primjer muž radi, a žena je domaćica i odgaja djecu. U posljednje vrijeme se i to malo mijenja i sve više žena ulazi na tržište rada.
Zanimljivo je da kod njih nema besplatnog interneta na javnim mjestima kao na hrvatskim trgovima, u kafićima, što je Nevena začudilo kad je došao u Zagreb.
U Japanu još uvijek koriste faks mašine za slanje dokumenata. Stranci kad dođu, pa moraju nešto poslati, čude se tome.
Neven je proputovao cijeli Japan, a posjetio je i Festival snijega na otoku Hokaido.
– Što ideš dalje od Tokija, to je ljepša priroda. Japanci doista brinu o svojim prirodnim ljepotama, posebno o plažama na kojima ljeti možeš biti samo do 18 sati, nakon toga se zatvaraju. Najljepša japanska tradicija mi je Hanami – uživanje u ljepoti cvijeća, trešnja u cvatu – tada je sve ružičasto i predivno, ljudi su vani, druže se i peku roštilje – kaže Neven.
U Japanu ima mnoštvo religija, od šintuista do hinduista i budista, neke ceremonije održavaju u hinduističkom, neke u šintuističkom stilu.
Nova godina im je jako važna, ne rade od prvog do trećeg siječnja i obično te dane provode s obitelji. To je za njih vrijeme mira, tada ne feštaju. Božić je za njih kao Valentinovo, mladi parovi izlaze i druže se. Njihove zabave ne traju dugo, najviše dva sata, a ljude rijetko pozivaju u svoj dom.
U Japanu su česti potresi, tajfuni, tropski cikloni, strašna nevremena koja počinju u Tihom oceanu pa se onda od juga šire prema sjeveru. Zna biti vrlo jakih kiša, odrona, posebno na jugu.
Razorni potresi i Fukushima
– Bio sam tamo za vrijeme onog najgoreg potresa 11. ožujka 2011. godine koji je bio jačine devet po Richteru, radio sam tada honorarno na jednom institutu. Počelo se odjednom jako tresti i nije prestajalo. Imao sam osjećaj da je trešnja vertikalna, to uvijek opisujem kao da vrag zabija glavom u strop, kao da ti pod nogama netko lupa, mi smo pobjegli van iz zgrade na parkiralište, ali ne možeš stajati na zemlji, toliko se jako treslo. Letjeli su kombiji, auti, a u Tokiju je bila strašna panika, sve je stalo. Nakon potresa došao je tsunami i tada se dogodila katastrofa u nuklearnoj elektrani Fukushima. Veleposlanstvo mi je savjetovalo da se vratim doma, moja obitelj me nagovarala, ali imao sam honorarni posao, bio sam zadnja godina studija, htio sam diplomirati. Nije bilo baš najugodnije, cijelo vrijeme mjerili smo radijaciju, ali sam se prisilio ne razmišljati o tome i nastaviti dalje – kaže Neven.
Za vrijeme pandemije radio je od kuće, a nabavio je i kućnog ljubimca, psa Dantea da mu pravi društvo. Nakon skoro dvije godine nije više mogao izdržati. – Prijatelji su mi počeli odlaziti iz Japana, svi su se raštrkali. Zbog te jedne atmosfere koja je tamo zavladala, poželio sam se vratiti u Koprivnicu. Uzeo sam godišnji i došao sam u travnju doma malo u izvidnicu. Prvi put u ovih 15 godina nije mi se išlo nazad u Japan i odlučio sam se vratiti. Svi su mi tu, obitelj, brat, nećakinje – kaže Neven kojemu je sada važno da bude okružen ljudima do kojih mu je stalo, jer je tamo dugo vremena bio sam. Priprema se za polaganje vozačkog ispita, a traži i novi posao.
– Preporučio bih mladima da dok imaju priliku i energiju da odu studirati van Hrvatske barem na jedan semestar, da steknu toliko vrijedno iskustvo, ali i drugu perspektivu. Znam da puno ljudi kaže da je živjeti u Hrvatskoj katastrofa, ali ja mislim da se baš lijepo ovdje može živjeti. Neke stvari jesu teške, ali nije svugdje med i mlijeko, ne cvatu svugdje ruže, uvijek ima dobrih i loših strana. Ali kad nemaš vlastitu perspektivu, uspoređuješ samo ono što čitaš na internetu, a to je sve pristrano. S iskustvom postaješ objektivniji, a kad si stalno okružen istim stvarima i ljudima ne možeš naučiti novo. Kad živiš sam i moraš se snaći, naučiš puno toga o sebi, o tome što ti odgovara, koje su ti granice, postane ti puno lakše usmjeriti svoj život. Upravo to je i za mene značilo tih 15 godina života u Japanu – kaže Neven.
