Svako selo nekad je imalo po pet, šest kovača koji su obavljali strašno velik posao za sve poljoprivrednike, ali i ostale ljude u selu. Kad je u pitanju bilo željezo, išlo se kovačima. Kad se trebalo popraviti kola, zaprege, plugove, išlo se kovačima, radili su danonoćno. Jedan od njih bio je Ivan Kapusta iz Virja, čovjek vrijednih ruku koji će idući tjedan napuniti 80 godina. Ivan je kovač već bio s 14 godina. Danas dječaci s 14 godina mole roditelje da im kupe novu igricu, a Ivan je u to vrijeme već bio šegrt, odnosno učenik u privredi.
– Moj otac Rudolf bio je kovač, u njegovom kovačkom obrtu otvorenom 1937. godine radio sam od samih početaka. 1997. godine otišao sam u mirovinu, radim samo tu i tamo, malo iz razonode, koliko mogu. Biti kovač bio je težak posao, ali bi se reklo najpopularniji, najzahtjevniji, to je trebalo, posebno za poljoprivredu koja je bila glavna grana u selu i bilo je nezamislivo da nema kovača – priča nam Ivan prisjećajući se nekih drugih vremena. Stručno obrazovanje stekao je u nekadašnjoj Školi učenika u privredi u Virju. Cijele se godine radilo i učilo, prijepodne se išlo kod majstora na praksu, a popodne u školu. Njegov otac cijelo je vrijeme imao nekoliko šegrta kod sebe na izučavanju, ljudi su slali djecu na učenje zanata kod Kapuste u Virje koji im je osigurao smještaj i hranu. Da bi čovjek nekad bio kovač, trebao je biti strpljiv, vrijedan i uporan, voljeti metal, ali i voljeti taj cijeli posao. Drugačije se tak nekad školovalo, šegrta je bilo strašno puno. Danas se dva, tri bravara jave u srednju školu u Đurđevac, završe školu i odu u Njemačku raditi, malo njih voli taj posao. Nekad je svaki drugi dječak išao u zanat. Osnovni alati svakog kovača bili su čekić, nakovanj i mijeh koji je potpirivao vatru na kojoj se talilo i varilo, omekšavalo željezo da ga se lakše moglo obraditi.
– Nije bilo nekad elektroaparata, varili smo željezo na vatri. Željezo se talilo na 1000 stupnjeva, čelik na 1100 stupnjeva, velike su temperature dobivane loženjem ugljena i korištenjem mijeha. Ruke su vječno bile pune opekotina, sve je prštalo od nakovanja. Nokti su bili deformirani, ranjavani, istučeni – govori Kapusta pokazujući nam svoje ruke koje pričaju pak svoju priču.
Biti kovač nekad je bilo ugledno zanimanje i dobro se zaradilo, što znači da se i puno radilo. Ivan je othranio obitelj, kćer i sina, svojim poslom. 1975. godine od oca je preuzeo kovački obrt i postao je glavni kovač i potkivač. Cijelo je vrijeme popravljao, spajao i pribijao nešto, uvijek je bilo stvari za popraviti, bilo da se radi o plugu, sedlu, kolima ili nečem četvrtom. Sve su to popravljali kovač i njegov čekić, nakovanj i mijeh. Svaki kovač potkivao je i konje, a posebno je napeto bi bilo kad su konji bili neposlušni. Trebalo se paziti da vas konj ne udari, ne ugrize, znalo je to potrajati. Potkivač je svaku potkovu morao rašpati i oblikovati prema kopitu pa je konja moralo držati više ruku. Nije bilo dana kada nije trebalo nekog konja potkovati.
– Potkivanje je bio psihički i fizički najteži posao, konji su znali gristi i ritati, trebalo se jako paziti. Nije bilo fleksa, turpijali smo s ručnom pilicom, nije to išlo kao danas. Najviše posla imali smo s lemešima, konjskim zapregama. Kovač je radio sve, Virje je nekad bilo pravo poljoprivredno selo. Svako je selo imalo nekoliko kovača – kaže Ivan.
Kovača iz njegove generacije danas nema, no jako ih je malo bilo i u 70-ima i 80-ima. Najbolje vrijeme za posao bilo je od početka 1960.-ih pa do sredine 70-ih.
– Mladi danas ne mogu ni zamisliti zanate koji su tad postojali. Kolari su sami napravili cijela kola, kotače, sjedišta, zaprege, a kovač je onda uokvirio sve što je trebalo. Već u 80-im godinama nedostajalo je zanatlija, a danas je sve druga priča – izjavio je.
Materijali su danas lakše dostupniji, ali i kvalitetniji jer je tehnologija napredovala. Nekad su imali samo kovačko željezo koje im je ipak i trebalo. Upitan za tehnologiju u kovačevu poslu priča kako je puno pomogao ventilator na mijehu koji je zamijenio čovjeka koji više nije morao nogom pritiskati mijeh.
– Da nam je tada bila današnja tehnologija sve bi bilo lakše. 1962. godine došli smo do elektroaparata, to je bilo super za variti, mogli smo raditi što dotad nismo mogli. Tvrđe čelike nismo mogli variti na kovačkoj vatri, već samo s elektroaparatom – kaže. Danas kovača nema jer je to zanimanje jednostavno nepotrebno. Poljoprivreda je manje zastupljena, a svaki poljoprivrednik danas zna popraviti sam što mu treba, ove manje popravke, zavari, zakrpa, nabrusi plugove i lemeše. Postojala je, a postoji i danas, poslovica koja govori o važnosti tog posla: ‘Bez kovača kruha ni kolača’.
