Suzana Šaleković mlada je umjetnica koja živi u Beogradu s mužem i osmogodišnjim sinom. Rođena je u Koprivnici, a do svoje dvanaeste godine živjela je u Ždali. Pohađala je Osnovnu školu ‘Braće Radić’, a njene slike već su se tada nalazile na školskom panou.
– Posebno se sjećam jednog svog likovnog rada iz osnovne škole. Zadatak je bio nacrtati simbol ili nešto što te veže uz Koprivnicu. Izradila sam vez na papiru s kockicama i znam da je bio izložen u Muzeju grada Koprivnice. Brat Jakov, koji je mlađi od mene 16 godina, znao mi je reći da im je nastavnica pokazala moj rad kao primjer na satu likovnog, što mi je bilo jako drago – prisjeća se Suzana.
Nije mogla upisati Likovnu akademiju jer je završila trogodišnju trgovačku srednju školu i to ju je jako mučilo. U to vrijeme upoznala je koprivničku slikaricu Nadu Dombaj koja se doselila u njeno susjedstvo i koja joj je rekla: Samo čekaj, doći će tvoje vrijeme. Nije važna Akademija, važno je da voliš ono što radiš.
Kad je upoznala svog muža i doselila u Beograd, potpuno se posvetila umjetnosti.
– On mi je dao veliki poticaj i podršku da puno više slikam. Dao mi je puno samopouzdanja i pružio mi je taj neki mir koji mi je trebao. Zajedno smo osnovali obitelj, iako sam uvijek bila buntovnica i govorila da se nikada neću udati. Drago mi je da se to sve promijenilo. Zajedno smo uredili kuću u kojoj imam svoj atelje i u kojem obožavam slikati. Odmah pored prozora je ogroman ružičnjak s crvenim, bijelim i roza ružama i tu je predivan mir u kojem obožavam stvarati. Tada je sve krenulo i zavrtjelo se samo od sebe – kaže Suzana pa dodaje da je Beograd grad koji ju je oduševio jer se svaki dan može otići na izložbu, na koncert, u muzej i stalno se nešto događa.
– U Beogradu mnoge organizacije pomažu mladim umjetnicima i podupiru ih. Organiziraju im izložbe kao super evente, tiskaju letke, vizitke, promoviraju ih na televiziji, u novinama. Možda sam ja bila premlada kad sam se počela baviti umjetnošću u Hrvatskoj, ali imam osjećaj da su mi redovito zatvarali vrata uvijek kad sam na njih kucala uz pitanja jesam li završila Akademiju i koliko sam izložbi do tada imala. Slike najviše prodajem putem interneta i u svojoj Galeriji na Korčuli, u Srbiji ih uopće ne prodajem, osim humanitarno. Oni imaju jako nizak standard, ali stvar je i u tome da ljudi tamo jako pate na ime, marku, brand. Pa ako to nemaš jer si mladi umjetnik ili još nisi umro, pa i susjed može kupiti jednu tvoju sliku, onda ništa od toga. Tamo možeš prodati sliku za 20 tisuća eura ili za 2 hiljade dinara što je otprilike 20 eura. Ne postoji neka sredina.
Suzana je puno putovala, istraživala našu obalu, a more joj je najveća inspiracija. Na njenim slikama ima školjaka, pijeska i kamenčića iz brojnih uvala na Jadranu u kojima su slike i nastale.
– Sjećam se jedne zgode kad sam slikala na plaži. Vjetar je bacio platno sa štafelaja i na sliku su se zalijepili pijesak i sitni kamenčići. Mislila sam da je slika uništena, tek kasnije sam shvatila koliko je dobra. Ljudi na plaži koji su je vidjeli htjeli su taj komadić mora i plaže odmah odnijeti sa sobom kući. To je ljudima jako zanimljivo. Dolazili su turisti koji su se taj dan kupali u uvali na Korčuli i uvečer su u mojoj Galeriji vidjeli sliku koja je naslikana u toj uvali. Odmah su je željeli odnijeti kući i bili su time oduševljeni. Komad prave plaže odnijeti kući, to je nešto fenomenalno – suvenir, slika i dekoracija, sve u jednom. Puno sam radila tom tehnikom i tih slika ima na svim kontinentima. Sada sam se malo zasitila i zaželjela štafelaja. – kaže Suzana.
Suzana je posvećena i humanitarnom angažmanu, a s obzirom da je već devet mjeseci nakon svog dolaska u Beograd puno slikala, organizirala je svoju prvu samostalnu humanitarnu izložbu za djecu bez roditeljske skrbi.
– Moj talent je dar. Da bi nešto primio, također moraš i davati, a ja sam već primila, pa sad moram davati dalje. Kad sam rodila sina postavljala sam si puno pitanja, između ostalog i kako netko može ostaviti svoje dijete, jer djeca su najveći dar od Boga. Puno sam razmišljala o napuštenoj djeci i tada sam odlučila darovati sve slike koje sam naslikala u trudnoći. Ne vjerujem baš humanitarnim organizacijama, pa sam odlučila sama organizirati akciju u Beogradu koja je bila vrlo uspješna. Ljudi su osim novaca donirali i druge stvari, skupili smo puno novih madraca, posteljina, jastuka, a za prikupljeni novac kupili smo Božićne poklone i stvari koje su im bile potrebne. Jedan čovjek je komentirao ‘Ne mogu vjerovati, došla je jedna Hrvatica i radi humanitarnu akciju ovdje u Srbiji za našu napuštenu djecu, mi to ne doživljavamo od naših umjetnika.’ To mi je baš imponiralo. – kaže Suzana.
Nakon potresa u Petrinji, a putem Facebook grupe ‘Vratimo Palčiće u Petrovu’ u kojoj se svakodnevno prikupljaju sredstva za humanitarnu namjenu, uspjela je putem licitacije prodati mužev dres Ivana Ljubičića u kojem je igrao tijekom finala Davis Cupa. Prikupili su 3000 kuna koje je donirala obitelji s malom djecom iz Petrinje koja je ostala bez krova nad glavom.
– Uvijek ima i zlih komentara, ali ja se na to ne obazirem jer volim humanitarni rad. Svi mi nešto primamo od drugih i ako gledaš samo kako bi uzeo, nikad ti neće biti dosta i nikad nećeš biti zadovoljan. Ja volim pomoći i hvala Bogu da sam u situaciji da mogu i da imam dar da mogu naslikati sliku i time nekome uljepšati Božić ili pomoći roditeljima čije dijete ide na operaciju tako da im iznajmim stan u Zagrebu. To me ispunjava i voljela bih da mogu još i više pomoći. Nikad mi nije bilo bitno promovirati sebe jer se slika ne mjeri po tome koliko imaš debelu biografiju ili koliko si imao izložbi. Ako i stotinu likovnih kritičara kaže da je tvoja slika loša, a netko se u tu sliku zaljubi, jako mu se svidi i to ga usrećuje, tada znaš da je tvoja slika vrijedna – kaže Suzana koja je vrlo vezana uz Koprivnicu i često ju posjećuje jer joj tu žive roditelji, a ima i puno prijatelja i suradnika s kojima razmjenjuje mišljenja i ideje.
– Najdraža od svih mi je Nada Dombaj koju iznimno cijenim. Ona mi je nesebično pružila one prve smjernice u slikarstvu i jako ju zbog toga volim i poštujem. Ono što je najvažnije za uspjeh je da se čovjek opusti i potpuno prepusti onome što radi. Mene su uvijek pratili neki strahovi, ne strah od slikanja, nego strah od toga što nisam završila Akademiju. Mnogi su mi zbog toga zatvarali vrata. U manjim mjestima kao što je Koprivnica uvijek se cijeni neko ime, a ja radim baš iz srca, dajem ono što izađe iz mene i drago mi je da ljudi to prepoznaju. Uvijek idem kontra, mimo pravila, slijedim svoje osjećaje i znam da radim ispravnu stvar ako slijedim sebe. Koristim brojne tehnike i uopće se ne ograničavam, slikam za svakoga ponešto i zato je moja publika šarolika – mladi i stari, žene i muškarci. Ne znam ništa o povijesti umjetnosti i nemam uzore među slikarima, ne kopiram ničiji stil, sve što radim to sam ja, to je ono što izlazi iz mene, iz moje duše – zaključuje Suzana.
Tekst: Helena Hrašćanec
