Za redovitih odlazaka ponedjeljkom na koprivničko sajmište nikada ne zaobiđem dva međimurska obrtnika koji se bave tradicionalnim pletarstvom i izradom i prodajom različitih proizvoda od drveta namijenjenih kućanstvima. Premda su ti naši posljednji Mohikanci razvili proizvodnju koja sigurno nadrasta karakter tradicionalnog obrta, sumnjam da ćemo ih u budućnosti viđati na sajmovima i buvljacima: neisplativost proizvođenja te robe, odnosno naporan rad, a mala zarada bojim se da će uskoro otjerati i onih nekoliko preostalih obrtnika koji još uspijevaju, nošeni entuzijazmom i obiteljskom tradicijom, održavati te nekada razgranate obrte i manufakture.
Nešto stariji čitači sjetiti će se koliko je još prije 30-40 godina tzv. košaraštvo i pletarstvo te razni drugi oblici ručne izrade proizvoda od prirodnoga materijala za kućanstvo bilo u nas razvijeno, a posebno u sjeverozapadnim krajevima uz Dravu i u Međimurju. Veliki pogoni u Legradu, Đelekovcu, Kotoribi i u drugim selima zapošljavali su i po stotinjak ljudi, a zajedno s vanjskim kooperantima ta je brojka bila respektabilna činjenica u ukupnoj strukturi zaposlenih i u socijalnoj politici regije. No, globalizacijskim procesima, diktatom jeftine dalekoistočne proizvodnje i zamjenama organskog sa sintetičkim materijalima, obrtničke proizvode na tragu folklornoga izraza sve smo manje viđali, a sve manje i tražili. Posljednji uzlet toga načina tradicionalne proizvodnje i tržišnih potreba za prirodnim materijalima zabilježen je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, što je dokumentarno i umjetnički uvjerljivo pokazala i jedna priča iz nezaboravnih Gruntovčana, gdje se u epizodi ‘Ščukin berek’ Presvetli i Cinober bave plasmanom trstine sa Dudekovih pridravskih mrtvica.
Povremeno posjećujući agilnu Galeriju Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu, ovih sam dana naišao na izložbu dviju mladih dizajnerica koje se bave upravo temom prirodnih materijala i tradicionalnih obrta. Premda mala i nepretenciozna, izložba otvara niz tema i pitanja, aktualna upravo u ovome vremenu globalnih (klimatskih, političkih, društvenih) promjena, odnosa prema prirodi i definiranja životnih vrijednosti, ali i pitanja važna za opstanak malih, lokalnih zajednica. Kako izložba proizlazi i iz konteksta jednog međunarodnog interdisciplinarnog projekta o odnosu suvremenog dizajna i tradicionalnog obrta i iz mogućnosti sinteze ili suradnje ta dva pola, a osim toga se odvijala kao istraživanje i na primjerima iz Koprivnice, podsjetila me ta izložba na jednu istinsku ‘preteču’ sličnih projekata: u toj istoj Galeriji HDD i (poslije) u staroj koprivničkoj Sinagogi prikazali smo prije dvije godine djelovanje Slave Antoljak, zaboravljene primjenjene umjetnice, rodom iz Đelekovca, majke dr. Krešimira Švarca (po kome kulturni centar u sinagogi nosi ime), koja je pedesetih godina bila najistaknutija pobornica primjene i simbioze prirodnih materijala i tradicionalnog obrta i njihove upotrebe u serijskoj proizvodnji i razvijanju naše originalne industrije za ‘kuću i domaćinstvo’.
Usput, opširan tekst pisca ovih redaka i dokumentacija o ovoj našoj velikoj, a donedavno nepoznatoj kreativnoj ličnosti upravo je objavljen u najnovijoj knjizi HDD-a ‘Fragmenti dizajnerske povijesti (2)’, gdje urednik Marko Golob, nastoji rekapitulirati povijest hrvatskoga dizajna. Kako je jedna od autorica izložbe o kojoj govorimo (uz Elu Meseldžić) bila i Andreja Lovreković, mlada dizajnerica rodom iz Križevaca, te kako je u fokusu njihovih istraživanja djelovanje Koprivničanke (iz Starigrada) Marijane Abram, koja već dugo godina radi predmete iz rogoza, kako znam da u Koprivnici djeluje poznata dizajnerica, autorica nekoliko knjiga o dizajnu i poduzetnica Ivana Biočina, koja u svojoj firmi IOM razvija proizvodnu priču u kontekstu održivog razvoja, pokušavam sve te ljude, stanja i iskustva konceptualno objediniti. Dobivam tako neku našu lokalno utemeljenu, ali opće usmjerenu priču o održivom djelovanju, u kojoj se sinergijski povezuju povijest i sadašnjost, lokalno i globalno, ekološko i proizvodno, unikatno i serijsko i u kojoj postajemo zapravo lideri u jednom načinu razmišljanja i u praksi u kome interes za tradicionalne obrte i prirodne materijale nije samo posljedica neke mode za nostalgijom nego izraz svjesne potrebe za održivim razvojem i kružnom proizvodnjom, odnosno cirkularnošću.
