Svaka zanimljiva, inovativna ideja rađa se i razvija u dužem vremenskom razdoblju, nailazeći pri realizaciji na čitav niz objektivnih i subjektivnih prepreka, nikada s garancijom da će se zamišljeni projekt uopće realizirati. Drugačije nije bilo ni s idejom o Muzeju rijeke Drave, koju je sredinom prošloga desetljeća iznio koprivnički arhitekt i umjetnik Antonio Grgić, a kome se, u muzeološkom koncipiranju pridružio i autor ovih redaka, dok je stručnu pomoć na polju ekohistorijske interpretacije pružio i dr. Hrvoje Petrić.
Isprva je ta ideja kolala neformalnim kanalima, uz veliku zainteresiranost medija, kako lokalnih tako i nacionalnih. Svima se, naime, postupak prenamjene starog željezničkog mosta kod Botova – koji se pri najavljenoj velikoj rekonstrukciji pruge trebao srušiti – u muzejsko-interpretacijski centar činio suvislim i ‘isplativim’, kako s financijske tako i s opće društvene, kulturne i turističke strane.
Da se ne bi ostalo samo na idejnoj osnovi, ideatori toga projekta proveli su čitav niz kontakata, razgovora i prezentacija, od razina lokalnih tijela do uprave HŽ-a i ministarstava. Kako je pri tome od početka dobivena i snažna podrška župana i županijskih institucija, a ni turski izvođač radova čini se da nije postavljao nikakve barijere, izgledalo je da će projekt, uz sve poteškoće, imati realne šanse za ostvarenje.
Međutim, šest-sedam godina kasnije nalazimo se pred tipičnom našom situacijom: možda, da, ali, s obzirom na, postaju dominantni izrazi u narativu. Što znači: vjerojatno ne, ali možda još uvijek ima šanse. Što se tiče autora projekta, naravno da još uvijek postoji interes, pri čemu se mora reći kako je u međuvremenu napravljena i kraća studija koja s različitih aspekata razmatra ideju, njezinu svrhovitost, muzeološki koncept i moguće alternative.
Polazišna ideja za dravski most-muzej bilo je saznanje da, osim nekoliko lokalno orijentiranih muzeja i muzejskih zbirki i povremenih izložaba o rijeci Dravi, nema suvremenog muzeja ili interpretacijskog centra koji bi se kompleksno i muzeološki atraktivno bavio njezinim složenim povijesnim, kulturnim, geografskim, biološkim i drugim vrijednostima. A rijeka Drava teče kroz pet zemalja (Italija, Austrija, Slovenija, Mađarska, Hrvatska), duga je više od 700 kilometara, uz njezine obale živi milijun ljudi, a osim toga jedna je od rijetkih relativno sačuvanih vodotokova u Europi.
Rješenje u kome bi se stari željeznički most, umjesto rušenja, preoblikovao u suvremeni Muzej Drave, dakle, na spektakularni način premostio objekt svoga ‘izlaganja’ i svoj ‘sadržaj’, nije neki tehnološki i muzeološki unikum. Ali, ideja da se oformi otvorena, dinamična kulturna i baštinska institucija, koja će na suvremeni način pričati povijesnu, kulturnu, zemljopisnu, ekološku, antroplošku i gospodarsku priču vezanu uz rijeku Dravu i njezin okoliš, raritetna je u našim okvirima. Vezujući uže geografsko područje s cjelinom teritorija kojim Drava teče od izvora do ušća, ona bi u pravom smislu širila i ideju europske suradnje i zajedništva. Kao muzej i interpretacijski centar, kao tematski park i most, kao razgled, ali i kao prolaz (za biciklističku stazu, kako se od nedavno predlaže), kao institucija, ali i kao ekomuzej taj bi objekt stvarnim ili vitrualnim, realnim ili simboličkim pipcima dosezao uži i širi okoliš te bi mogli govoriti o stapanju niza mikrokulturnih identiteta u zajedničku, kompleksnu cjelinu.
To njezino prošireno značenje, u kome bi Muzej ne samo izlagao i interpretirao baštinu nego bio i središte njezine aktivne zaštite i održivog korištenja, vrlo je lako spojiti ne samo s idejama turističke aktivizacije nego i s drugim komplementarnim inicijativama (na primjer, s projektom koprivničke Gimnazije o stvaranju terenskog edukativnog centra, premještanjem Županijskog zavoda za zaštitu prirode direktno u ‘prirodu’, i drugima).
U svakom slučaju, ma kakva bila sudbina prijedloga, pokazala se potreba za stvaranjem jedne takve otvorene muzejske, ekomouzejske, interpretacijske, turističke i edukacijske institucije. Zato bi bilo šteta, sve dok postoje i najmanje šanse, da se ta ideja baci u ropotarnicu.
Još o Muzeju rijeke Drave
