Kako godine prolaze zaborav pomalo prekriva sjećanja na ljude koje smo poznavali i sretali. I za njihova trajanja mnoge smo držali tek jednim od velikog broja suputnika koje svaki čovjek nalazi na životnome putu, jednoga od dvadeset tisuća ljudi koje navodno prosječan čovjek za prosječna života stigne susresti i upoznati. Božena Loborec nije u tome sjećanju bila nikakva iznimka niti pravilo koje bi potvrđivalo pogrešnost naših pogleda. Jednostavno: bila nam je znana kao učiteljica, knjižničarka, spisateljica, polemičarka i direktorica, proživjela je svoje zemaljsko vrijeme na nešto dinamičniji i neobičniji način nego mnogi drugi, ali da bi se imalo razloga za njezino izdvajanje, a kamoli za spomeničko impostiranje, ne bih nikada rekao. Doduše, Boženi niti treba spomenik niti joj pripada posthumna reprezentativnost ili novopronađena konjukturnost literature nego joj je – kao javnoj ličnosti – trebalo objektivno viđenje, kompetentna provjera životnoga salda. Ništa manje i ništa više nego što svako biće zaslužuje.
Skup koji je nedavno organiziran u povodu 20-godišnjice smrti Božene Loborec u organizaciji nekoliko lokalnih institucija, ali s presudnim naporom Dijane Sabolović Krajine, dao je kroz temate znanstvenog kolokvija biografske, književne, organizacijske i psihološke obrise ove Koprivničanke i možda uputio prema onakvim zaključcima kakvi su se mnogima, pa i piscu ovih redaka, činili pretjeranim. Dakako, ne u smislu neke neočekivano pozitivne umjetničke revalorizacije njezine književne ostavštine nego u smislu drugačijeg gledanja na njezinu aktivističku narav, slobodu i nekonvencionalnost njezine pojave, na dijabolični karakter dijela njezine spisateljske prakse, posebno u ispisivanju tisuće stranica dnevnika kojega je vodila više od trideset godina. Dakle, iz stručnih i znanstvenih priloga koje smo imali prilike slušati, iz kazivanja njezinih poznanika i prijatelja, pa i iz fragmenata osobnih sjećanja, Božena se pojavljuje kao istinska heroina davnih dana. U skučenosti naših biografija i česte pravocrtnosti životnih priča, pa i predvidljivih ‘činovničkih’ sudbina njezin je slučaj, u najmanju ruku, drugačiji. Načelno i intencionalno konstruktivan, pa i projektivan, s vjerom u ideale, njezin je odnos prema životu i društvu (sistemu, vlasti, normama) bio živ, otvoren, nekonvencionalan, polemičan i aktivistički u onom elementarnom smislu, gdje se stvari žele mijenjati u ime boljega i pravednijega stanja.
Takva pozicija zavisi od naravi i karaktera, ali je u njezinu slučaju svakako i rezultat presudnoga konteksta – njezinih partizanskih dana. Božena se kao žena emancipirala u NOB-u, ali se ubrzo našla, usprkos deklarativnoj ravnopravnosti i epohalnih kulturoloških promjena, pa i u egzistencijalnom statusu žene, u situaciji kada je poslijeratno društvo nastavilo, a ponegdje i produbilo dubioze patrijarhalnog sistema. U njemu je, barem u javnoj i političkoj sferi, dominirao mitski Muškarac, dok je žena mogla biti Žena (na primjer, u politici) samo tako da bude što sličnija muškarcu: otuda sve te Jelice, Anke, Štefe, Milke (i tako do naših dana), odlučnih crnki s punđama, koje su energično lupale šakom o stol. Božena je razbijala te kanone, a da nije ‘nastradala’ pomagao joj je jedino rejting partizanke i obiteljsko zaleđe.
Kada čovjek čuje neka mišljenja znanstvenika i znanstvenica o subverzivnosti njezina teksta i o ‘feminološkom potencijalu’ njezinih radova, kada pročita dijelove dnevnika i kada se sjeti svih situacija iz njezina života doista se može pojaviti ‘bogohulna’ teza o Boženi kao istinskoj heroini, o ženi koja je prolazila kroz turbulencije, ali ih je i sam stvarala, suočavajući se neprekidno s izazovima koje je većina konformistički odagnavala od sebe.
Ratovala je, javno i privatno, s mnogima, cijepala prijateljstva i razvrgavala osobne i društvene veze. Pri tome je u mnogo slučajeva otpraćena u onu stvar kao ‘baba’, arhetipsko smetalo koje narušava stabilitet normiranog društva u kome se zna tko je ‘gazda’. Božena nije željela biti gazda, ali nije ni trpjela bilo kakav oblik nametnute obaveze. Zato je za mnoge bila ‘zločesta’, ali se ta njezina ‘zločestoća’ danas uspostavlja kao autentična obrana vlastitosti i istine.
