Tek neki od najstarijih čitatelja sjetiti će se vremena prije izgradnje suvremenih autoputova u nas i odlazaka automobilom na jug ili vožnje po tzv. Autoputu bratstva i jedinstva.
U špici sezone, u vrijeme masovnih odlazaka na more, te su prometnice svoje manjkavosti posebno pokazivale kroz deficit sa stajalištima: osim nekoliko gostionica, s obaveznim janjcima i prascima na žaru, sva ostala odmorišta bila su polulegalne zaravni kraj puta, s brdima razbacanog smeća i toaletnog papira pod okolnim grmovima. Još je gore bilo stanje na ‘autoputu’ od Zagreba do Beograda, gdje su na usputnim bezinskim crpkama parkirale tisuće Turaka, koji su u jednome mahu prevaljivali relacije od sjeverne Njemačke do Anadolije: od tada datira i (crna) anegdota o turskim vozačima koji na gasu drže ciglu i maknu ih tek na graničnim prijelazima i na stajalištu Banova Jaruga.
Iza tih tranzitnih putnika ostajale su, dakako, tone smeća i brda gnjilih, razbacanih kora od lubenica.
Odvikli smo se tih scena, a nerijetko ih se sjetimo tek kroz nostalgičnu prizmu, spominjajući ih više kao socijalističku folklornu baštinu, a manje kao indikaciju neuređenoga društva. Mislimo da su to nepovratna vremena i da su današnji organizirani načini života takvi da se ne može dogoditi ništa što bi nalikovalo prošlim vremenima i našim, pardon, balkanskim običajima. U redu, može se nekada i dogoditi koji zastoj, pa i kakva ekološka nepogoda, ali je – držimo – ona uvijek posljedica nečijeg opravdanog bojkota ili štrajkaškog ultimatuma.
Međutim, nađemo se – kao ovih već mjesec i pol – da na nekim našim suvremenim prometnicama, poput brze ceste Križevci-Zagreb, zatičemo istu onu situaciju koju smo opisali na početku teksta. Svatko onaj tko je u posljednje vrijeme autom putovao na relaciji od Koprivnice do metropole morao je, čak da se i nije zaustavljao, na stajalištima Luka vidjeti sve više smeća koje se ondje gomilalo i u trenutku pisanja kolumne još uvijek gomila. Na našu žalost, na sramotu svih nas i na bezobraštinu onih koji su za to odgovorni. Mada nisam istraživački novinar te me zanimaju samo uzroci i posljedice, pokušao sam doznati razloge za ovakvo stanje, ali unatoč potrazi po svim lokalnim i nacionalnim medijima, komunalcima i hrvatskim autocestama nisam pronašao ni jedno objašnjenje, izliku ili informaciju o nekoj višoj sili kao uzroku ovoj ekološkoj havariji. Naišao sam tek na jedan ili dva stidljiva komentara o nebrizi, a svi ti silni hrvatski rodoljubi što se na društenim mrežama žeste na svaku trivijalu, ni da zucnu.
Čak i usprkos tome što je ovdje riječ i o čistoj antiturističkoj ‘diverziji’ jer se na stajalištima Luka, osim domaćih vozača, zaustavljaju i tisuće vozila iz pravca Madžarske, Srbije, Rumunjske, Slovačke…Ali, koga briga! Koga briga da trava uz ovu brzu cestu možda uopće nije košena ove godine ili da veliki putokaz, havariran prije nekoliko mjeseci, još uvijek stoji kao batrljak uz cestu. Kao što, uostalom, nikoga nije bilo briga da je možda i godinu dana kod vrbovečke zaobilaznice stajala oznaka kako je do Križevaca još 50 kilometara, a do Koprivnice još 30, ili tako nekako, ali u svakom slučaju netočno i aljkavo.
Zbog rekonstrukcije Croduxovih benzinskih postaja odmorišta Luka jedina su, uz KTC-ova stajališta, mjesto za vozački predah na relaciji dužoj od 60 kilometara. Prostori su čak i lijepo dizajnirani i ukusno uređeni, s relativno dosta zelenila i hlada za umorne putnike. Od gomile smeća i smrada nikome više ovdje nije ugodno zastati. Naravno, ni onima koji bi trebali. Jer, nemoguće je da katastrofalnu sliku sa smećem nije vidio nitko od odgovornih: jasno mi je da ni Plenkovićev konvoj ili crne limuzine ministara prometa Butkovića ili zaštite prostora Bačića nisu imali vremena za predah na odmorištu Luka: ali, zaboga, valjda je netko odgovoran za ovu relaciju, pa valjda je netko plaćen za to da se ne vratimo pedeset godina unazad. U ono vrijeme kada smo, kako političari vele, bili Balkan, a sada smo, je li, Europa.
