U nas je uobičajna praksa, sada već pretvorena i u konvencionalnu frazu, da se neka gromoglasna najava brzo pretvori u piarovski zakamufliranu laž i da se za stanovito obećanje uskoro ustanovi da je bilo namjenjeno naivnim slušačima, naviklim na lakovjerne situacije. Ne odnosi se to samo na polje politike, iako je tamo najizraženije i najčešće, nego podjednako na sve sfere života: u kulturi su to najave velikih događaja, značajnih projekata, ozbiljnih infrastrukturnih zahvata, sva sila ideja koje će se, kao, realizirati u ‘narednome razdoblju’. A brza cesta – da se poslužimo pomalo izlizanom metaforom – nikako da stigne do nas!
Znajući za taj naš kompleks ‘olakih obećanja’, nisam previše očekivao ni od svojedobne usputne najave Svena Šestaka, osnivača Ludens teatra, da će se u postpandemijskom razdoblju repertoarna politika okrenuti onome za što u tome koprivničkom kazalištu drže da je dobro, suvremeno, dinamično i otvoreno, a ne samo popularno, ‘aktualno’, ‘smiješno’ i masovno gledano. Premda u ovim našim nesigurnim vremenima i usprkos velikim obećanjima ničemu ne treba davati preuranjene zaključke, naznake su, ako je o Ludensu riječ, ipak tu.
Najnoviji ‘dokaz’ te promjene je nedavno gostovanje koprodukcijske predstave dvaju vojvođanskih kazališta: skromno najavljivana, izvedena u nedjeljnom terminu i sa za nas ‘neatraktivnim’ izvođačima, ta je predstava odigrana u Domu mladih pružila vrhunski kazališni doživljaj. Ne pretendiramo, dakako, na ispisivanje kritike i analizu izvedbe komada ’39 stepenika’ Pozorišta mladih iz Novoga Sada i Gradskog pozorišta Bečeja iz susjedne Srbije, nego tek želimo s rečenicom-dvije opisati predstavu i prenijeti naš ushit. I gle čuda, odmah na početku: bez obzira što su glumci govorili srpski, savršeno smo ih razumjeli, a i štosevi koji su se koristili u predstavi kao da su uobičajni na ‘ovim prostorima’. No šalu na stranu – kad smo već kod Mile Kekina i citiranja jednog refrena iz pjesme Hladnog piva, recimo da su se ‘ovi prostori’ najbolje raspoznavali na ovogodišnjim maturalnim norijadama: u brk kulturnim elitistima s ‘ovih prostora’, stratezima kulturnih politika i političarima raznih fela, ‘zajednički’ glazbeni okvir svih norijada na ‘ovim prostorima’ bio je – turbofolk. Koliko god mi je taj kulturološki okvir i ‘ukus’ teško prihvatljiv, toliko je s druge strane posve jasno da dugogodišnje dociranje, opanjkavanja i zabrane onoga što je ‘nisko’ i ‘istočno’ sada daje prve rezultate. Dakako, nije riječ o nekom promišljenom, svjesnom, programiranom buntu nego o jednoj vrsti čudnog miksa otpora, pasivnosti, rezignacije, olakosti, neznanja i neukosti, ‘senzibiliteta’ novostasalog frankeštajnovskog mladog čovjeka, kojega su proizveli mediji, škola, politika i producenti takve kulture.
I gostujuća predstava sva je od miksanja: ali to je miksanje redatelja Igora Pavlovića i četvero glumaca briljantno korištenje svih sredstava i mogućnosti, pa i svjesno pretjerivanje s njima, u funkciji stvaranja igre. Igre, koja često luđačkim tempom, stvara ambijente i situacije u kome se izmjenjuju kazališni i filmski postupci, u kojoj sve pršti od duhovitih i inventivnih rješenja i u kome samo četvero glumaca briljira u svojim mozaikalnim epizodama, stvarajući radnju s preko 30 likova i stotinjak scenskih odlomaka. Mada su doista svi sjajni, gluma Igora Greksa nešto je najbolje što sam vidio u posljednje vrijeme.
Predstava je inače veliki brodvejski hit, a izvedena je u mnogim, osobito ‘malim’ kazalištima diljem svijeta. Bečejsko-novosadska verzija stekla je ogromnu popularnost u Srbiji, a vrlo uspješno je prikazana i u susjednim zemljama, pa i u Hrvatskoj. Konačno, Ludens teatar imao je prije nekoliko godina i koprivničku praizvedbu toga komada rađenog po tekstu Patricka Barlowa, koji se pak služio predloškom uspješnog Hitchockovog filma iz 1935. godine. Riječ je avanturističko-špijunskom žanru u kome čovjek koji je pogrešno osumnjičen za ubojstvo bježi pred policijom, ali istovremeno razotkriva tajnu terorističku nacističku organizaciju: kod Hitchocka je to pravi špijunsko-psihološki film, sa svim elementima njegove filmske dramaturgije i postupaka, dok je u ovoj kazališnoj izvedbi sve koncentrirano na otkačeni, burleskni, gotovo montipajtonovski humor. Takozvana nezahtjevna predstava, a tako dobra.
