U životu svakoga od nas postoji neka žal za propuštenim: ako pratite ili se bavite istraživanjem kulturne povijesti, takav vas osjećaj ponekad obuzme kada shvatite da pojedine ličnosti – umjetnike, znanstvenike, kritičare, aktivne sudionike te povijesti – ljude koje ste mogli niste osobno upoznali ili poznanstvo s njima niste intenzivirali koliko ste mogli i trebali. Ako i jest ponekad riječ o taštini ili pozerstvu onih koji ta poznanstva traže, nedvojbeno je da iskustvo i znanje istaknutih članova neke strukovne zajednice tek u neposrednoj komunikaciji daje prave rezultate.
I u mene je veći broj takvih nerealiziranih susreta i poznanstava, a jedan od njih je svakako i onaj s Josipom Vrančićem. Prije svega zato što se radi o istaknutome povjesničaru umjetnosti i – ne manje važno – što je riječ o ‘našemu čovjeku’, koji je rođenjem, obiteljskom poviješću, identitetski, pa dijelom i interesom bio vezan uz Podravinu, Koprivnicu i Đelekovec. Ako smo ga ikada i spominjali, u međuvremenu smo zaboravili toga cijenjenoga povjesničara umjetnosti: stogodišnjica njegova rođenja, koja je prošla prije nekoliko dana, prilika je da se bar malo podsjetimo njegove biografije i neprijepornih rezultata na stručno-znanstvenom, muzejsko-galerijskom i pedagoškom polju.
Josip Vrančić rođen je u Koprivnici 2. ožujka 1923. godine, u obitelji koja je kasnije živjela u Đelekovcu i u kojoj je, za lokalnu javnost, najpoznatiji bio njegov stariji brat Aleksandar, dugogodišnji kulturni i prosvjetni djelatnik, a jedno vrijeme i urednik lista koji čitate. Josip je studirao povijest umjetnosti u Zagrebu, poslije diplome radio je kao nastavnik u Školi za primijenjene umjetnosti i paralelno pisao likovne kritike za kulturnu rubriku Vjesnika, a ponekad priređivao i javna predavanja, među ostalim i u koprivničkom Domoljubu.
Početkom 1956. godine primljen je za direktora Umjetničke galerije u Dubrovniku i na tome je mjestu ostao sve do 1964. godine. U dva odrađena mandata obavio je niz organizacijskih, koncepcijskih i programskih promjena i učinio tu instituciju modernom, otvorenom i inkluzivnom, u skladu s ugledom koji je Dubrovnik dobivao na turističkoj i kulturnoj karti svijeta: potpuno preuređenje Galerije, novi postav moderne i suvremene umjetnosti Hrvatske i ostalih republika, s posebnim naglaskom na dubrovačke autore (od Bukovca do Dulčića), kulturni događaji u galeriji te konferencije i kongresi u zgradi galerije (između ostalih, poznati svjetski kongres AICE, međunarodnog udruženja kritičara).
Kako je paralelno naginjao znanstvenom i pedagoškom radu, 1964. godine zaposlio se kao nastavnik na odjelu za povijest umjetnost Filozofskog fakulteta u Zadru i na toj visokoškolskoj ustanovi prošao put do redovitog profesora (s jednim mandatom prodekana) i umirovljenja 1993. godine, te honorarne suradnje sve do 1997. godine. Vrančić je u Zadru predavao kolegije iz Opće i nacionalne umjetnosti novog vijeka, Uvod u studij povijesti umjetnosti, Teoriju umjetnosti i oblikovanja i Muzeologiju, što znači da su mu znanstveni i stručni interesi bili vezani uz modernu hrvatsku umjetnost, a bavio se i pitanjima nastave povijesti umjetnosti i likovne kulture.
Dakako, paralelno s pedagoškom aktivnošću, Josip Vrančić objavio je niz tekstova u stručnim publikacijama i kritike u novinama, a radio je i predgovore za izložbe u Zadru, Zagrebu i drugdje. Nadam se da ćemo izbor tih tekstova uspjeti objaviti u zasebnoj knjizi: to je najmanje što lokalna zajednica i hrvatska kultura može učiniti za ovoga značajnog povjesničara umjetnosti.
U strukovnim relacijama, a možda i u široj likovnoj javnosti, najpoznatiji je po nizu tekstova o Milivoju Uzelcu, a njegovo bavljenje velikim slikarom rezultiralo je retrospektivnom izložbom u zagrebačkoj Modernoj galeriji 1971. godine, obranom doktorske disertacije o ovome ekspresionistu te, konačno, monografijom objavljenom 1991. godine. Ta monografija, jedna od kultnih knjiga ne samo naše generacije povjesničara umjetnosti, pokazala je sve kvalitete i metode Vrančićeve povijesno-umjetničke analize, njegov jednostavni, a ekonomičan i misaoni izraz, čvrstu metodologiju, ali i percepciju slike kroz istinski doživljajni zanos. Zanimajući se za Uzelca naš je povjesničar umjetnosti možda u slikarovu ambivalentnu djelu prepoznao i vlastite dvojbe, pa je s velikim uvjerenjem, kao da izgovara osobni egzistencijalni i stvaralački credo, napisao na kraju monografije: ‘On je svjesno prihvaćao prometejsku pobunu i razorni dionizijski zanos, ali u njegovoj krvi kolalo je nepomućeno čvrsto osjećanje i mudrost graditelja apolonskog sklada’.
Nakon umirovljenja vratio se na ‘sjever’, nastanio kraj Zagreba i umro u Hrvatskom Leskovcu prije deset godina (26.3.2013.).
