Tina i Nina i sretne mačke

Nisam neki posebni ljubitelj mačaka, a čitav sam život okružen njima. Nisam niti privrženik ideje da su životinje bolje od ljudi, naprosto zato što mi je besmisleno uspoređivati ih u toj apsolutnoj kategoriji: no, znam i vidim da je svaka mačka potpuna ‘osobnost’, da ima ‘karakter’, ‘psihološki profil’ i ‘ponašanje’ kao i svaki čovječji stvor. Oni koji su mačkoljupci napisali bi rečene karakteristike bez navodnika, parirajući tako ljudske osobine s onim životinjskim, pridajući mačkama (psima i drugima) posve ista svojstva kao što ih ima i ljudski rod. Ta me sravnjavanja podsjećaju na crtiće, one nekadašnje, diznijevske, u kojima i ne gledamo drugo nego ljude koji su nalik na životinje: Šiljo je prvo čovjek, a onda pas, Miki je prije svega mali huligan, a tek onda miš, a ljutiti Mačak Tom ni po čemu ne odaje da je bliži životinjskom nego ljudskom rodu.


Uostalom, prvo i bijaše životinja, a onda tek čovjek. U složenom evolucijskom nizu najprilagodljivija vrsta razvila se u čovjeka, a oni koji se nisu transformirali ostali su životinje. Postavši gospodar prirode čovjek je sve ostale žive pojave počeo shvaćati nižim oblicima, bezuvjetno i bespogovorno podređenih samo njemu, njegovoj volji i ćudu. Tako je i divlja mačka kultivirana, pa makar joj je dodijeljena neka, ne suviše zahtjevna uloga da se brine o populaciji miševa, ona je uskoro postala samo kućna ljubimica, svojim mačjim instinktom prilagođavanja i umiljavanja savršeno pristala ljudskome egu. No, za razliku od pasa – koji se daju dresirati i postati sluge gospodara – mačke su slobodnije, anarhičnije, manje odane (ili čak lažno odane), lukavije, u svakom slučaju bliže i sličnije karakteru čovjeka i njegovu ponašanju.

FOTO: Facebook

Moji drže 4-5 mačaka, kod nas su desetak godina, a na temelju toga iskustva formirao sam i svoj pogled na odnos čovjeka i životinje. Te su mačke čiste, uredne, kastrirane, zaštićene, hranjene i mažene, one žive u idealnom svijetu komfora i pažnje. Prvi i drugi susjedi imaju ih još više: neuredni, divlji, neishranjeni, vazda na suncu, kiši i studeni, glasni, voljeni valjda na neki svoj način te su mačke svojevrsne otpadnice i marginalke, ne toliko zanemarene da bi dospjele u mačje rezervate, ali ni toliko čuvane da bi živjele svoj sretni život. U svakom slučaju, dovoljno trpe da nam ih bude žao.

No, ove su rečenice tek uvod u specifičan mačji svijet, za koji sam znao, susretao ga, ali nikada do kraja ozbiljno shvaćao. Mislio sam, naime, da se u skloništima za životinje, poput ‘Mačkovca’, odvija neka hladna, sterilna, birokratizirana briga za životinje, pojačana doduše specifičnim volonterskim zanosom, ali lišena one neposredne, kućne, empatijske volje koja mačke i pse ne shvaća ni pukim ljubimcima ni samorazumljivim slugama, ni ukrasima ili pomodnim dokazima, ali ni objektima mizernih ljudskih projekcija.

U ‘umjetničkoj šetnji’ koju je nedavno priredila AK galerija po prostorima nekadašnje vojarne, Selma Banich i Jan Jafo poveli su nas i do objekta ‘Mačkovca’ gdje su nas dočekale Tina i Nina i 50-ak mačaka. Puštene na osunčane livade oko renoviranoga objekta mačjega skloništa većinu nas nevježa fascinirao je taj prizor: nikada nismo vidjeli toliko mačaka, ali – što je važnije – nikada nismo vidjeli toliko sretnih mačaka. Za razliku od spomenutih susjedskih mačaka koje se vječno ganjaju, tuku, šuljaju, ostavljaju tragove po travnjaku, ruju po suhoj zemlji i svakoga se boje, ove se bezbrižno igraju, svakome pristupaju i na najtiši poziv Tine i Nine veselo se skupljaju. Znaju da ih unutra, u sobama, čeka toplo mjesto, čisto mjesto, hrana i voda.


‘Šinterice dobra srca’ i njihovih tridesetak volonterki i volontera nose jedan pogon kojim se ovaj grad mora ponositi: ne znam da li je doista tako – jer čujem i glasove o nesporazumima – ali ovaj je entuzijastički kolektiv primjer kako da se možda promijeni i sav svijet. Jer, onaj koji voli mačke ne može mrziti čovjeka, ne može biti loš čovjek. Williama S. Burroughsa, najkarizmatičnijega američkog pisca i vrhunskog književnika Beat generacije uvijek sam smatrao starim mrzovoljnikom, pijancem i ‘lošim’ čovjekom sve dok nedavno nisam pročitao njegove zapise ‘Mačke iznutra’, knjigu koja opisujući ‘mačju toplinu’ istovremeno otkriva i piščevu toplinu i njegovu ljudskost u ljubavi prema tim životinjama.

Vezani članci

Najčitanije