Teško da ćemo skoro, barem u ovim našim sjevernim krajevima, imati čovjeka kao što je bio Dragutin Feletar. Neka vas ne iznenadi nekrološki prizvuk ove rečenice: svjesno je ispisujem kako bi patetičnošću toga zaključka (o mrtvima sve najbolje!) naglasio formalnost i manjkavost svih naših ‘in memoriama’, uključujući dakako i nepotpunost nekrologa koji čitate. Koliko god, naime, pisali o nekome ‘post mortem’ to uvijek djeluje kao ‘post festum’, što će reći da je zalud svaka lijepa riječ, svaki iscrpni osvrt na nečiji lik i djelo, jer je sve to naprosto – prekasno. Naime, kada odu ljudi koje smo posebno cijenili, uvijek nam se čini da smo njihovo prisustvo shvaćali odveć ‘normalnim’, kao da ono ne podliježe neupitnim zakonitostima života i kao da će uvijek biti vremena i mogućnosti za razgovor, druženje, planove, za časkanje uz kavu.
Bilo je ovih dana doista lijepih riječ o akademiku Feletaru, bilo je i u ovim novinama, u Krušeljovom tekstu na primjer, sjajnih analiza ‘fenomena Feletar’, fenomena koji nas je, s godinama, zapravo ‘razmazio’: kad se privikneš na kontinuitet ništa te više ne iznenađuje i sve vrijednosti prihvaćaš kao ‘normalne’ i očekivane. Svaka nova knjiga, svaki simpozij, svaka studija, svaki časopis, svako istraživanje, svaka izložba postaje ti obična, predviđena, gotovo ‘obavezna’ i tek ti neki slučajni zastoj u toj distribuciji znanja i kulture iznenadi. Više i ne razmišljaš da je taj saldo rezultat nečijega talenta, znanja, upornosti i rada, da on ne nastaje automatski, iz ničega, inercijom i slučajem nego da je posljedica moralnoga imperativa, discipline, pa i svojevrsnoga odricanja, kome je jedina kompenzacija – intimno zadovoljstvo i sreća.
Kao pojedinac postati institucija najveći je rezultat, ali i najveće iskušenje. Feletar je nesumnjivo i već odavno bio svojevrsna – institucija. Kao i svaku instituciju i njezin je sadržaj, kvalitetu i smisao trebalo preispitivati i kritički provjeravati. Ali, tko bi imao morala, srca i volje da analizira ili čak negira nešto što je autentični produkt znanja i organizacije: najprije kroz niz praksi svojstvenih (ideološkim, sadržajnim i drugim) normativima socijalizma, onda kroz rad društvenih institucija fakulteta i srodnih ustanova gdje je Feletar radio, a naposljetku i kroz organizirano djelovanje privatnog izdavalaštva i svojevrsnog istraživačkog i produkcijskog ‘kućnog instituta’. Samo jednom davno, zadojen šuvarovskim konceptom ‘podruštvljavanja kulture’ ušao sam u polemički ring s Feletarom, kao predstavnikom i simbolom ‘tradicionalne’ kulture. Bez obzira što smo izmijenili ne baš ugodne riječi, a moje politički pravovjerne teze s optužbom o protežiranju ‘građanske kulture’ sigurno nisu poslužile stabiliziranju njegovog društvenog položaja nakon ‘proljećarskog’ iskustva, nikada i nigdje, ni javno ni kuloarski, nisam čuo ni osjetio ni mrvicu nekog ‘revanšizma’. Puno kasnije shvatio sam da je takav demokratski, humanistički gard zapravo najvrijednije što čovjek može imati. Biti često u svjetonazorskom, ideološkom, pa i političkom nesuglasju, a imati otvorene, prijateljske veze mogao si jedino s Feletarom. Usprkos mojem ironičnom, pa i ciničnom odnosu prema mnogim manifestacijama njegove ‘tradicionalnosti’ ili, obrnuto, njegovim duhovitim opaskama prema mojoj ‘modernosti’ (u umjetnosti, kulturi, politici) nikada se nismo sporili oko temeljnih vrijednosti u toj umjetnosti, kulturi ili politici. Kultnom statusu koji je još za života zadobio s toga sam i sam svjesno želio pridonositi: nama je naprosto trebao čovjek Felatarova kalibra, znanja, rada i tolerancije.
Mada se u znastvenoj djelatnosti ozbiljno i zapaženo bavio temama od općeg, nacionalnog i međunarodnog značaja, Feletarov je fokus ipak bio intimno usmjeren na ono što smo ponekad s nelagodom zvali ‘lokalno’, ‘zavičajno’ i ‘regionalno’. Taj njegov odnos nije bio neki zakašnjeli, patetični ‘provincijalizam’ nego upravo obrnuti stav i uvjerenje da se globalno gradi na lokalnim vrijednostima i da ‘internacionalizam’ ostaje pomodna kategorija i politička floskula ako nije izgrađen na zbiru i pluralitetu lokalnih vrijednosti. Dakako, nismo zbog Feletara zavoljeli zavičaj, ali bi bez njega ta ljubav možda postojala samo kao sentimentalna kategorija.
