Mada govorim ponešto mađarski nikada nisam, ni u stranome svijetu, koristio to znanje da bi proćaskao s nekim našim sjevernim susjedom. To spada nekako u opću, građansku kulturu da s nepoznatim čovjekom, samo zato što znaš njegov jezik, ne zaposjedneš razgovor bez povoda. S Mađarima smo bili ‘zemljaci’ najmanje tisuću godina, pripadali smo istim geopolitičkim i državnim sustavima, imali iste zakone, služili u istim vojskama i imali iste careve i vladare, pa ipak ih nećemo, kad ih sretnemo u tuđini, potapšati po ramenu i familijarno ga nazvati ‘zemljakom’.
Nije pri tome uopće riječ o simpatiji ili antipatiji: samo teškim nacionalizmom inficirani duh može nekoga voljeti ili ne-voljeti zato što je pripadnik neke nacije, neke religije ili rase. Prihvaćaš ili ne prihvaćaš čovjeka, a ne njegov način molitve, boju kože ili to što mu piše u putovnici. S nekim ćeš Mađarom možda ipak porazgovarati, stati i proćaskati ne zato što su vaši preci stoljećima živjeli u različitim hrvatsko-ugarskim kraljevstvima nego zato što je čovjek vjerojatno iz iste branše, sličnih interesa, otvorena srca ili što vam je naprosto simpatičan.
Sa ‘jugozemljacima’ smo živjeli manje od sedamdeset godina. Za mnoge su ta iskustva bila loša, traumatična, a s raspadom su svi tvrdili da su se ‘oslobodili’, neki čak izašli iz ‘tamnice naroda’, a i službeni narativ o drugome razdoblju te države govori o ‘totalitarizmu’. Pa što onda većinu građana te nekadašnje države čini da se na emotivnoj, psihološkoj, ali i racionalnoj osnovi osjećaju, makar samo u posebnim situacijama, kao ‘zemljaci’? Nostalgija, jugonostalgija, sentiment prema ‘prošlim vremenima’, toliko svojstven svakome čovjeku, prvenstveno zato što je to sjećanje na doba mladosti i djetinjstva?
Odbacimo li političke razloge kao najmanje vjerojatne, objektivno posve nevažne, ostaju razlozi koji su kulturološke, zemljopisne i povijesne naravi. Koliko god ih etnonacionalizam i politike novonastalih država nastojale zaplašiti, a potom zastrti, osuditi i proglasiti tu socio-psihološku kategoriju identiteta ‘reliktom’, ako već ne vraćanjem ‘poraženih snaga’, teško da će mi itko neke situacije objasniti drugačije nego kao očekivane, obične, ljudske, ‘sentimentalne’ fenomene.
Obično gledam televizijske prijenose finalnih utakmica europskih klupskih natjecanja ili prvenstva nacionalnih momčadi. Pri standardiziranim ceremonijalima predaje medalja glavni lik je uvijek predsjednik europskog nogometnog saveza, Slovenac Aleksander Čeferin. Taj 55-godišnji ljubljanski pravnik mora da je sposoban čovjek, kada se u svijetu velikih nogometnih igara i interesa uspio nametnuti kao lider. U nekim prilikama takvi su uspješni ljudi s ‘naših prostora’ znali, barem javno, napraviti barijeru prema onome što je pripadalo kompleksu njihove stare domovine, prema ljudima, njezinim simbolima, njezinoj povijesti, praveći se kao da ‘nisu odavde’, kao da ne znaju stari ‘zajednički jezik’ niti ih se tiču ‘balkanci’. Što radi Čeferin? U jednom, već razrađenom scenariju, dijeli medalje u različitim finalima, svakome igraču ili treneru kaže koju brzu konvencionalnu čestitku, a onda – kada se, u momčadima sastavljenim od svih nacija, pojavi neki igrač s ‘naših prostora’ – zastane, grli toga sportaša i izvanprotokolarno dugo razgovara s njim. Nije to samo slika s Modrićem, koga vjerojatno dobro poznaje i koji je, uostalom, nogometna ikona, nego i s Brozovićem, s Kovačićem, s Đekom, s Hajdanovičem i drugima. Čeferin sigurno govori više jezika i može bez problema komunicirati i s brazilskim i s njemačkim i s francuskim i s talijanskim igračima. Pa, zašto onda zastane baš kod ‘naših’? Što je to u većini nas ‘čeferina’ da ćemo, u dalekom svijetu, instinktivno zastati kad čujemo Bosanca nego kad prepoznamo, štajaznam, Nijemca? Prava tema za ozbiljnu političko-sociološku-psihološku analizu, ali i prava tema za zajapurene hejterske komentare.
