Osim nekolicine još živućih naivnih slikara i troje-četvoro kulturnjaka, sumnjam da itko u Podravini zna za povjesničara umjetnosti Vladimira Crnkovića. Ništa neobično u društvu koje naginje k tomu da prosječne vrijednosti etablira na mjesta istinskih kulturnih vrijednosti, stvarajući tako voštane spomenike koje će vreli valovi uskoro rastopiti, kao da ih nikada nije bilo. Mada se čitav život bavi naivnim umjetnicima, Crnković nije posebno omiljen ni među tom kategorijom domaćega življa naprosto zato što od prvoga dana preferira samo kvalitetu i autentičnost, ne zanimajući se za stotine staklopisaca koji su na valu Hlebinske škole zaplovili u kurentne vode ‘biznisa’ u naivnoj umjetnosti. Taj kritički stav i nužna selektivnost suziti će mu, dakle, prihvaćenost među aktivnim podravskim slikarskim i kiparskim mnoštvom, ali mu strogi probir neće posebno pomoći ni u stjecanju utjecaja među onima koji u toj kulturi odlučuju pa ni među strukovnim kolegama, često sklonim da u valorizaciji naive i u ocjeni radova ponekad zažmire na jedno oko. Crnković, naravno, nije bio omiljen ni u pobornika nacionalno-lukrativnog pokreta zvanog Čudo hrvatske naive, a posebno ne među predstavnicima konzervativnog kulturnog ideologema devedesetih. Možda jedini od političara koji je prepoznao Crnkovićeve organizacijske i stručne kompetencije bio je Božo Biškupić: mada nikada nije bilo neke posebne ‘ljubavi’ između njih, nesumnjivo je da je mišljenje nekadašnjeg ministra kulture i dobrog poznavaoca umjetnosti bilo presudno da Crnković, dolazeći iz omraženog područja privatnog galeriste, počne 1997. godine raditi kao kustos i ravnatelj naše najznačajnije institucije za naivu, Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti.
U narednih petnaestak godina ta će institucija uspjeti zadržati pa čak i poboljšati svoj strukovni rejting i to u situaciji kada su slične institucije u nas i u svijetu (uključujući, nažalost i hlebinsku Galeriju) podlegle nekritičkom pristupu fenomenu naive ili se, bez dovoljnoga opreza, okrenule nekim alternativnim i autsajderskim praksama. Taj je muzej strogo pazio na svoj izlagački program, dosegao status najposjećenije muzejske institucije u Zagrebu i razvio izvanredno kvalitetnu i široku izdavačku djelatnost. Velikoj većini tih publikacija autor je bio upravo Vlado Crnković. Mada već odavno u mirovini, Crnković i dalje piše i objavljuje knjige, a posljednja – promovirana neki dan – nazvana je jednostavno ‘Pisma’.
U njoj je ovaj kritičar napravio izbor iz pisama koje je – službeno ili privatno – godinama slao na različite adrese: mada epistolarija spada – kako jednom Crnkoviću kaza Tonko Maroević – u način ophođenja prošlih vremena, on je u tim pismima demonstrirao ne samo potrebu za dijalogom nego i danas rijetki običaj da se nekome javljaš samo zato da mu zahvališ, da iskažeš divljenje prema njegovu radu ili postupku i da sročiš tekst koji ne vrvi površnostima i trivijalnostima (kao preko ‘pametnih telefona’), nego je napisano gramatički, pravopisno i stilski uzorno. Dosta tih pisama adresirano je nama, u Podravinu: ta ‘podravska’ komponentna zapravo je drugi razlog za ovaj tekst. U njemu upućujem na to koliko je Crnković u svome radu bio i jest vezan uz ovaj kraj i uz njegove naivne umjetnike, kustose i kolekcionare. Nitko nije napisao toliko značajnih tekstova, izdao monografija, napravio izložbi, producirao kataloga, sakupio fundus za Muzej naive i radio na afirmaciji podravskih naivnih slikara i kipara kao Vladimir Crnković. Svi najznačajniji podravski autori u naivi (od Generalića do Ivanca, od Kovačića do Nade Švegović, od Večenaja do Dragice Lončarić, od Gažija do Filipovića, od Josipa Generalića do Vujčeca, od Mehkeka do Lackovića i drugih) imali su s njim višegodišnju suradnju, što je rezultiralo izložbama u nas i u inozemstvu, katalozima i monografijama. Zato na pitanje o tome tko je od živućih kulturnih djelatnika najviše pridonio afirmaciji naivnih umjetnika našega kraja (a, onda, automatski i Podravine i Županije) imam samo jedan odgovor. S naivnim uvjerenjem da to može biti prepoznato i u institucijama vlasti i u tijelima koje predlažu laureate javio sam se jednom zgodom s nominacijom Crnkovića za jednu od nagrada. Ispao sam, dakako, naivan.
