Nova godina za sobom kod većine nas povlači i donošenje novogodišnjih odluka. Bit ćemo bolji, pametniji, zdraviji, mudriji, ljepši, barem do popuštanja entuzijazma početkom veljače. Među tim se odlukama (pre)često nađe i neka vezana uz dijetu.
To nije ništa neobično. Kombinacija općenitog nezadovoljstva vlastitim izgledom, tim tvrdoglavim „šlaufom” za kojeg se tješimo da bi nas spasio od potonuća u morske dubine, brojke na vagi koja je uvijek baš malo previsoka i tradicionalnim prežderavanjem odojcima, sarmom, francuskom salatom, kolačima i ostalim divotama kojima ne možemo i ne želimo odoljeti, rezultira logičnom odlukom – treba smršavjeti.
Tako se od prvog dana nove godine vojske motiviranih sladokusaca odlučuju reći dosta i krenuti na neki oblik dijete, a u posljednje vrijeme i popularne detoksikacije organizma. Ideja detoksikacije je izbaciti svo nakupljeno „smeće” koje smo natrpali u sebe, i to kroz neki oblik najčešće strogog režima prehrane, kojim potičemo takve spojeve da se čim prije izluče iz našeg napaćenog tijela i ostave nas zdravima, svježima i čistima iznutra. To je ideja, no stvarne zdravstvene pogodnosti takvih procedura još uvijek su pod upitnikom, što je ipak tema za neki drugi tekst.
Stvarna tema ovog teksta jest kako je moje jadno i napaćeno tijelo prošlo kroz jedan od trenutačno hit programa detoksikacije, barem prema onome što internet kaže, takozvani „šećerni detoks”. Postoji više varijanti takve detoksikacije, a s obzirom na to da sam sklon adrenalinu, samokažnjavanju i zadovoljstvu koje proizlazi iz njega, odlučio sam se na praktički najstroži oblik.
Princip je zavaravajuće jednostavan – ukloniti sve šećere iz prehrane na određeno vrijeme. No ne radi se samo o prerađenim šećerima kao što su slatkiši. Uklanjanje šećera iz prehrane znači da nema ni voća. Svih vrsta voća. To znači da nema ni većine povrća, pozdravite se s rajčicom, kukuruzom, mrkvom, krumpirom, svime škrobnim. Doviđenja grahu, mahunarkama, grašku. Ništa od mliječnih proizvoda, sira, jogurta, vrhnja, niti onoga za kavu, jer mliječni šećer vreba u njima. Naravno, ništa od pšenice, žitarica, riže. Kada se sve zbroji i oduzme, ostaje meso, riba, zeleno lisnato povrće i jaja. Manje-više.
Poanta ovog dijaboličnog režima navodno je šokirati organizam naviknut na šećere time da mu se oduzmu baš svi njegovi izvori, a zatim ih se postupno ponovno uvodi u prehranu. Šećer je danas neprijatelj broj jedan u prehrani, šećer stavljaju u sve, dijabetes je sve prisutniji, ovisni smo o šećeru, zbog šećera smo debeli, neraspoloženi, umorni i ružni, to je sažetak današnjeg općenitog mišljenja o šećeru. Kad se tako uzme, maknuti to zlo iz svog organizma nipošto nije loša ideja, a i koliko može biti teško? Pa, puno teže nego što sam mislio. I očekivao. I želio.
Napominjem da nisam liječnik, nutricionist, niti se igram njih. Sve sam radio na svoju odgovornost i bez konzultiranja sa strukom, što nitko ne bi trebao i prije svakih drastičnih promjena prehrambenih navika konzultirajte se sa svojim liječnikom.
Dan 1.
Započeo dan pun entuzijazma za svoj novi, zdravi život bez otrovnog šećera. Doručak je kajgana od dva jajeta s dodana četiri bjelanjka, ručak pečena pileća prsa s prokulicama, a večera još malo istoga. Dobro je napomenuti da je za provođenje ovakvog režima definitivno dobro znati kuhati i znati koristiti začine jer oni postanu ključni kad treba promijeniti nijanse okusa većinom istih namirnica koje stalno vrtite kroz jelovnik. Što se tiče gladi, iznenadilo me što je zapravo nije bilo. Kajgana je izrazito obilna i držala me dugo sitim, a na količini piletine i prokulica nisam štedio. Ako već ne mogu nabiti kalorije svakakvim glupostima koje bih trpao u sebe, onda ću bome jesti ovo što smijem do ruba svojih mogućnosti.
Dan 2. – 4.
Ne nedostaju mi slatkiši, iako u „normalnom“ hranjenju praktički ne prođe dan da ne pojedem nešto slatko, makar i kockicu čokolade. Potpuno sam koncentriran na režim i nije ga teško pratiti, iako mi najviše fali voće. Za ovo se nisam pripremio na način da izbacim svu rizičnu hranu iz kuhinje tako da me mandarine i banane zavodljivo gledaju iz zdjele i polako propadaju. Neka, to su nužne žrtve.
Ono što je veći problem jest monotonija jelovnika. Orijentirao sam se na ono što mi je najlakše pripremiti, a to je piletina, brokula, prokulice, špinat i jaja. Nije baš neiscrpna riznica kombinacija. No to te tjera da budeš kreativan pa sam tako uspio naći recept za lepinje od bjelanjaka koje su potpuno prihvatljive okusom. Nije ova detoksikacija ni tako loša, ne znam čega sam se bojao.
Dan 5. – 7.
Ne mogu više vidjeti pile ni živo ni pečeno ni kuhano ni nacrtano, a niti prsa me ne privlače kao nekada. Brokulu prezirem iz dna duše, a prokulice mogu, što se mene tiče, slobodno dobiti globalnu epidemiju od koje će sve istrunuti i izumrijeti. Nemam energije, što je uobičajena nuspojava dramatičnog smanjenja unosa ugljikohidrata. Na poslu nisam produktivan kao što bih bio inače, ali upitno je je li to zbog detoksikacije, zbog uhodavanja nakon povratka s godišnjeg ili samo zato što sam lijen. Žalim što se nisam bolje pripremio za ovo na način da pronađem više recepata i namirnica koje mogu nabaviti na vrijeme, jer sad je kasno. Predaleko sam zabrazdio da bi mi se više dalo istraživati, a previše je do kraja da ne bih osjetio zamor od beznadno dosadnog vrtuljka jedne te iste hrane koja mi siše dušu.
Dan 8. – 9.
Penjem se stepenicama u stan i netko u zgradi peče kruh. Ili klipiće. Ili mala predivna peciva s kojih se topi maslac. Mislim da su klipići. Možda su punjeni nečim. Ne brokulom. Ovo su dva definitivno najteža dana. Paradoksalno, problem više nije toliko jednoličnost ovoga što nazivam hranom, nego višestruko intenzivirani mirisi i apsolutno predivan izgled svega što u sebi ima brašna i što obitava u pekari. Pojeo bih vlastitu ruku da ju zapeku u tijestu. Možda netko zapravo peče klipiće u drugoj ulici, nekako ne sumnjam da bi se moji hiperosjetljivi mirisni receptori uhvatili za to kao Bandić za saborske zastupnike labilnih političkih preferencija.
Ono što ovakav režim još učini čovjeku jest da vas paralizira analiziranjem. To vam je jasno kada u 22 sata stojite pred frižiderom s konzervom sardina u ruci i pitate se ima li šećera u njima.
Dan 10.
– Napiši da si bledi, nervozni, zločesti i odjednom ti se sluša muzika. Zgledaš ko da nemreš po štengama se popesti i otresaš se na ljude. I napiši da bez razloga stojiš pred aparatom za kavu i gledaš ga – upućuje me moja urednica, puna ljupkosti i razumijevanja.
Na kraju dana odlučio sam pojesti prvu slatku stvar nakon, kako se meni čini, cijele epohe prohujalog izgubljenog vremena, baš onu koja se i preporučuje kao ponovna inicijacija u svijet šećera – jabuku. Kada sam je zagrizao, shvatio sam koliko su naši okusni pupoljci zapravo naviknuti na šećer. Nakon 10 dana bez njega, jabuka je imala okus kao slatkiš, jednostavno kao šećerni slatkiš punjen šećerom i uvaljan u šećer. Istinski predivno.
Koji je rezultat svega? Pa, kao prvo, više cijenim širinu izbora koju kao zdrava osoba mogu imati u odabiru hrane, kao netko tko ima toliko sreće da nema ograničenja zbog bolesti ili zdravstvenih tegoba. Isto tako, nezanemarivo je da mi je organizam žudio za nekim oblikom šećera, pogotovo nakon pet do šest dana, što mi pokazuje da ipak imam određenu naviku kojoj nije dobro robovati. Ne treba zaboraviti ni ono zbog čega bi se dio ljudi odlučio na ovakav oblik detoksikacije, a to je mršavljenje. Dan prije početka imao sam 79,6 kilograma, a deset dana kasnije 77,7. Dakle, nešto manje od dva kilograma manje u deset dana, što je taman u okvirima onoga što se općenito preporučuje kao zdrav tempo mršavljenja.
Bih li preporučio ovako nešto drugima? Ovisi koliko ste disciplinirani i koliko maštoviti u izvlačenju maksimuma iz vrlo uskog kruga namirnica. Postoje i varijante koje dopuštaju grah, krumpir, više povrća pa i neke žitarice, što već više nalikuje balansiranoj prehrani. U svakom slučaju, posavjetujte se s liječnikom, a mene čeka zasluženi komad pizze.
