Jako poštujemo i oduvijek pazimo na sve svoje radnike. Ako rade više od 40 sati tjedno, to im je pošteno i plaćeno, isto kao i nedjelja i noćni rad. Ako nas trebaju, svojim djelatnicima pomažemo i privatno, kažu Lalići
Prije 30 godina u Novigradu Podravskom svoja je vrata otvorila legendarna Pivnica Plavi Podrum. Bilo je to jedno drugo vrijeme, tih ratnih 90-ih, kad je bavljenje ugostiteljstvom izgledalo sasvim drugačije nego danas. Unatoč svim izazovima tog vremena, poduzetnica Elija Lalić krenula je u taj posao nastavljajući tradiciju svojih roditelja koji su se u njenom rodnom Bibinju kod Zadra također bavili ugostiteljstvom i turizmom.
Pokretačica Elija
Nakon što je doselila u Koprivnicu krajem 70-ih godina, jedno je vrijeme radila u Izvoru kao poslovođa, ali je na poticaj obitelji odlučila otvoriti Pivnicu, a kasnije i Kuglanu Željezničar. Nakon njenog odlaska u mirovinu 2008. godine posao je preuzeo sin Siniša koji je danas sa suprugom Anitom već treća generacija u obitelji koja se bavi ugostiteljstvom. Izgleda da će doći i to četvrte generacije jer se i njihova djeca već spremaju da počnu raditi u ovog branši. Lalići danas vode deset ugostiteljskih objekata i zapošljavaju više od 50 konobara, a u posljednjih 30 godina kod njih je radilo čak 400-tinjak ljudi.
Supružnici su se upoznali i zaljubili još kao srednjoškolci i od tada su nerazdvojni. Sve rade zajedno. Oboje su građevinski tehničari po struci, ali su se prekvalificirali, završili sve potrebne tečajeve i edukacije te odlučili raditi zajedno u obiteljskom obrtu.
– U mojoj obitelji vrijedi neko nepisano pravilo da se djecu pusti da završe školu koja ih zanima i poslije oni sami odluče žele li se baviti ugostiteljstvom. Tako je bilo i sa mnom. Nitko me nije ni na što tjerao – kaže Siniša koji je prošle godine primio Priznanje Hrvatske obrtničke komore za izniman doprinos razvoju obrtništva i unapređivanju obrtničkih asocijacija.
– Da bi u današnje vrijeme bio dobar ugostitelj prije svega moraš biti komunikativan, društven, voljeti taj posao, a malo manje misliti na zaradu jer u suprotnom ćeš brzo odustati od svega – kaže Siniša.
S velikim brojem zaposlenih, susreću se i s puno izazova. Djelatnice odu na porodiljni, a većina se ni ne vrati poslije trudnoće. Konobari pak odu raditi u Njemačku, ali oni se brzo vraćaju, jer kaže Siniša, nije ni tamo baš onako kako mnogi očekuju.
– Ako hoćeš više zaraditi moraš više i raditi, isto kao i kod nas. Samac u Njemačkoj treba 1700 eura da preživi i ima za sve troškove smještaja, hrane i režija, a 1700 eura je prosječna plaća. Kod nas bar radiš i možeš nešto zaraditi, a ako imaš svoju nekretninu, onda je tu ipak bolje – kaže Siniša.
U vrijeme pandemije koronavirusa bilo im je jako teško, ali konobare nisu otpuštali, niti zatvarali objekte. Poduzeli su sve da ostanu raditi. Siniša kaže da im je država jako puno pomogla, ali se od tog razdoblja još uvijek oporavljaju i vraćaju kredite koje su morali podići da bi posao opstao.
U posljednje pak vrijeme cijene robe rastu iz dana u dan, svaka nova pošiljka je sve skuplja. Poskupjeli su sokovi, najavljuje se i poskupljenje kave. Siniša kaže da se oni unatoč svemu tome trude razmišljati dugoročno i održati niske cijene, jer žele da su gosti zadovoljni. Kažu da Podravci nisu zahtjevni, najvažnije im je da su cijena i usluga u redu.
Anita ističe koliko je važan dobar i pravedan odnos sa zaposlenicima.
Ljudi nisu samo broj
– Bitni su nam zaposlenici, nama ljudi nisu samo broj. Jako ih poštujemo i oduvijek pazimo na sve svoje radnike. Ako rade više od 40 sati tjedno, to im je pošteno i plaćeno, isto kao i nedjelja i noćni rad. Što se tiče ravnopravnosti spolova, kod nas su ipak žene u većini. Naravno da je važno i poštivanje pravila struke, ali ljudi ne mogu biti roboti, treba to imati na umu. Svatko može i pogriješiti u poslu, no važno je to riješiti na pravi ljudski način, uvijek biti čovjek. Trudimo se imati pošten odnos pun povjerenja, a često svojim djelatnicima pomažemo i privatno ako zatrebaju našu pomoć – kaže Anita.
Nije lako biti ugostitelj, ali supružnici Lalić uspješno spajaju obiteljski i poslovni život. Siniša brine o logistici, nabavi i plaćanju, a Anita više komunicira s ljudima, brine o osoblju, organizira evente. Iako ne stignu svakodnevno obići svaki od svojih lokala, posložili su sustav koji sasvim dobro funkcionira. Ugostiteljstvo je stresan i zahtjevan posao, ali zahvaljujući dobroj organizaciji, kažu, uvijek pronađu vremena za obitelj i za odmor.
– Nekad je bilo manje ugostitelja, danas ih je mnogo, treba se znati istaknuti, biti prepoznatljiv i konkurentan. Najvažnije je u poslu biti svoj, ali prije svega pošten i dobar čovjek – zaključuje na kraju Anita.
