Biciklisti koprivničkog kluba Rotor uputili su se na još jednu humanitarnu vožnju. Druge godine zaredom šestorici Koprivničanaca priključili su se kolege iz Austrije i Italije te po jedan Mađar i Englez, krenuvši iz Koprivnice u smjeru Novigrada Istarskog gdje bi trebali stići za tri dana. Na putu dugom 480 kilometara predvodi ih Hrvoje Tisaj, novi predsjednik koprivničkog biciklističkog kluba koji se nedavno primio i ove obaveze kako bi klub vratio na prave tračnice.
Za razliku od prošle godine kada se gazilo u smjeru Beča pa prema Bratislavi i povratno preko Balatona u Koprivnicu, ove su godine krenuli u drugom, novom smjeru. Prije nego što su krenuli odlučili su prikupiti sredstva koje će po povratku s puta donirati Udruzi Šegrtsko srce Obrtničke škole Koprivnica.
– Zahvaljujući koprivničkim obrtnicima prikupljeno je 10.000 kuna za Šegrtsko srce, a isto toliko je prikupljeno za Mažoretkinje grada Čazme budući da je kolega koji živi u Beču porijeklom iz ovog grada – ispričao je Tisaj koji je zajedno s ekipom bio spreman odvoziti etapu u bilo koju svrhu, no onda se ustanovilo da bi bilo zgodno pomoći udruzi koja brine o učenicima slabijeg imovinskog stanja.
Upravo na inicijativu tog prijatelja iz Beča pokrenuta je i prošlogodišnja biciklijada kojom su prikupljena sredstva za kupnju stola za previjanje koprivničkoj Općoj bolnici, dok je dio otišao u Podravsko sunce.
Podrška obitelji i nada u sebe
Povod svemu zapravo je bila tragedija koja je zadesila Hrvoja i suprugu mu Tanju koja je pred nešto više od dvije godine teško stradala vozeći bicikl i ostala u komi.
– Svi su čuli što joj se dogodilo i svesrdno su nudili pomoć, no kako je Tanja već tada bila dobro zbrinuta odlučili smo pomoći drugima. Interes za sudjelovanjem i ove je godine velik, no zbog logističkih poteškoća, broj sudionika je ograničen – priča Hrvoje koji unatrag dvije godine živi i više nego turbulentno što nam je potvrdilo i nekoliko telefonskih poziva koji su prekinuli naš polusatni razgovor.
– Sve se može dok se posloži, dok imaš vjeru i nadu da to funkcionira. S ovim istim elementom u životu gdje sam ostao sam, moraš živjeti, i onda daješ gas da to sve “shendlaš” – kaže.
Sve što je unatrag dvije godine, koliko živi bez supruge, uspio odraditi uspio je zahvaljujući podršci svoje najbliže obitelji, no i on sam je usvojio neke nove vještine.
– Najviše me ubija kuhanje. Nisam u životu kuhao. Sad sam i to savladao. Sve naučiš dok te stisne život, ako se hoćeš boriti, ako ne, možeš pustiti da potoneš. Bez obzira na sve, držim glavu iznad vode, moram, a gdje mi je limit, ne znam. Dečki me motiviraju na svakodnevnu borbu. Djeci ne smiješ pokazati da si pao jer odmah padaju i oni. Najgore je kukati i plakati da su ti svi krivi. Ne, život ide dalje, dogodilo se u trenutku, svakom od nas se u trenutku može dogoditi, bio je to splet okolnosti. Život neke čudne puteve nosi, no nikako se ne prestaneš nadati da će se desiti čudo. Fokus je na dečkima, meni sve manje treba, ja bi i sutra digao sidro i otišao negdje početi ispočetka jer, svakodnevno si tu negdje, a u biti nisi nigdje – rekao je Hrvoje.
Sinovi žive sport
Fran i Jan, danas stari 14 i 18 godina, odmalena žive sport. S četiri su se godine počeli baviti kartingom i usprkos nesreći koja ih je snašla, ostali su fokusirani na takve uspjehe.
– Tanja i ja uvijek smo bili u sportskom “điru” i oni su to živjeli i u tome se našli. To je bio njihov put sve dok se nisu osamostalili u svojim klubovima, a njihovi treneri su danas iznimno zadovoljni – kaže Tisaj.
Fran je triatlonac, polaznik zagrebačke sportske Gimnazije, a mlađi Jan se lani usprkos tome što je osvojio tri naslova državnog prvaka u triatlonu prebacio na biciklizam jer je u Koprivnici nemoguće naći trenera za sva tri sporta.
– Fran ima svog trenera, a s Janom radim ja. Iako je ponekad naporno, šteta mi je ne odvojiti dva sata vremena kad je potencijal i pokazuje dobru volju, a mogao bi postići poprilično solidan uspjeh – kaže Hrvoje koji je svaki vikend od sada pa do konca rujna rezervirao za utrke s sinom.
Hrvoje je zaljubljenikom u biciklizam postao prije četiri godine nakon što je završio karijeru u kartingu. Svoju strast spreman je prenositi i mlađim generacijama te ovim putem upućuje poziv klincima od 10 do 15 godina starosti da se jave u Rotor ukoliko su zainteresirani za cestovni biciklizam.
Bacam se na razvoj cikloturizma, Skandinavci su ludi za njim
Uz hrpu svakodnevnih obaveza, kako poslovnih tako i privatnih, Hrvoje se od nedavno odlučio baciti i u razvoj cikloturizma Podravine. Nedavno je prisustovao prvoj konferenciji cikloturizma u Hrvatskoj gdje je upoznao interesantne ljude koji to rade već nekoliko godina.
– Svi pokazatelji govore da je u Europi i svijetu jedan od najbržih rastućih turizama upravo cikloturizam, koji bilježi rast od 35 posto godišnje. Ti ljudi gdje god dođu ostavljaju jako velike novce. Razgovarajući s par ljudi koji rade po Jadranu doznao sam da su izrazito zainteresirani za kontinent jer su jadranske ture pomalo izlizane. Mi imamo logističke i prirodne resurse, samo je tu veliki problem smještaja – kaže Hrvoje koji je nedavno u te svrhe kupio i objekt u Plavšincu gdje će biti baza njegovom novom biznisu.
– Mi potencijala imamo, no imamo i nekakve krive spoznaje. Puno ljudi me pitalo zašto sam to kupio tako daleko od grada, no to je daleko samo za naše pojmove. Pa stranci putuju sati i pol, a i više do svojeg radnog mjesta, njima ovo sigurno nije daleko. No, na domaće goste i ovako ne računam, strani gosti, prvenstveno Skandinavci ludi su za ovakvim vidom turizma, a imaju novaca i nisu škrti izdvojiti za vlastiti gušt. Takvi će biti u mojoj niši. Jedva čekam da “zalaufam” priču – otkrio je Hrvoje.
