Koprivnička legenda sporta i novinarstva Mirko Kvakarić kroz mjesec dana proslavit će svoj 73. rođendan. Kvaka se pred desetak dana, nakon punih 25 godina, oprostio od koprivničke publike i službenog spikeriranja na koprivničkom gradskom stadionu Ivan Kušek Apaš. Spikeriranje je bilo tek dio onoga što je Mirko kroz svoj život odrađivao s puno ljubavi i volje.
Kad su se lončići počeli slagati, a vi završili u svijetu nogometa?
Počelo je na starom igralištu Slavena gdje sam prvi put zaigrao kao njihov junior i kapetan ekipe. Sa svojih 17 godina igrao sam za prvu postavu. Prepoznali su me kao talentiranog nogometaša te mene i Marijana Šopeka Đolu pozvali, kao prve Koprivničance, u juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Nakon tih mladih dana, otišao sam u Zagreb u srednju školu gdje sam paralelno igrao nogomet za Lokomotivu. Po povratku u Koprivnicu, 1968., nakon odrađene vojske, ponovo sam se vratio u Slaven gdje sam igrao u prvoj ekipi do 1972. Kasnije sam bio i trener, vodio školu nogometa, a odgojio sam brojne generacije kvalitetnih igrača koji danas u velikom broju popunjavaju redove Slavenove škole nogometa. Jedno sam vrijeme, igrom slučaja, čak bio i trener prve ekipe Slavena, član Uprave kluba, no, jednog sam dana krenuo u novinarske vode, pa se sve to krenulo kositi s poslovnim obavezama.
Kako ste Vi kao zaljubljenik u nogomet i sve što je vezano uz ovaj sport završili u novinarskim vodama?
U Glasu Podravine početkom 70-tih direktor je bio Jovo Rojčević koji mi je predložio, s obzirom na to da već igram nogomet da jednostavno nakon utakmice napišem kako je to izgledalo, jesmo li dobili ili izgubili. Prvi moj odgovor bio je da ne znam pisati na pisaću mašinu, na što je on rekao da će mi jedinu nabaviti i naučiti me kako se na njoj radi. Bio je zadovoljan mojim prvim tekstovima i tu je nastala ta prva suradnja. U Glasu je tada radio pokojni Ivan Peterlin koji mi je puno pomagao oko gramatike i tako sam počeo pisati sport, a paralelno sam bio i urednik radija Koprivnice. U Glas sam, nakon prvih par godina honorarne suradnje došao 1970. i iz njega otišao u mirovinu 2005. godine.
Novinarstvo ili nogomet?
Sportsko novinarstvo me u početku strašno privuklo i ja sam prije svega sportski novinar. Iako je bilo vremena kad sam se bavio raznim temama prvenstveno me oduvijek zanimao sport. Kad sam sa 27 godina prestao igrati, onda sam počeo ozbiljno pisati. Zapravo je jedno nadopunjavalo i nadovezivalo se s drugim. Nogomet mi je zapravo otvorio vrata i jako puno pomogao u profesionalnim novinarskim vodama.
Neraskidiva je veza između vas i Slavena, kad je tu „ljubav“ došla do usijanja?
Stvaranjem nove Hrvatske države, početkom 90-ih, stvari su se počele za Slaven odvijati puno ozbiljnije, počela se stvarati velika ekipa. Sponzor je tada bio Bilokalnik kome je na čelu bio Valent Vrhovski. On je došao na ideju da uvedemo radio prijenose no želja mu je bila da ih odrađuje Mladen Delić koji je u zadnji tren odustao pa sam ja, kao tadašnji urednik na radiju uskočio i primio se tog posla. Upravo je meni pripala čast da odradim prvi radijski prijenos utakmice 1991. godine. Bilo je to poprilično kaotično iskustvo zbog telefonskih linija koje nam nisu dozvoljavale da posao odradimo baš kako treba. Ubrzo je kupljen i prvi mobitel koji nas je isto znao iznevjeriti u nekim situacijama kao primjerice kad smo za igranja u Otoku kod Vinkovaca ostali bez signala jer smo bili u takvom prostornom okruženju da ga jednostavno nije bilo, pa nije bilo moguće ni odraditi prijenos. Kupnja reportafona kasnije bila je ravna svjetskom čudu, no to su bila prava veselja kad bi uspjeli bez poteškoća odraditi prijenos.
Vaš glas slušali su svi koji su ikad posjetili utakmicu na koprivničkom stadionu, koliko je ta veza trajala?
Pa evo do prije nekoliko dana kad smo se službeno oprostili uoči utakmice s Hajdukom. Slaven je sredinom 90-ih, dok tribine nisu ni postojale već se navijalo s nasipa, nabavio stari razglas. Od tada pa do danas nisam izostao ni jednu utakmicu, punih 25 godina odradio sam u ulozi službenog spikera. Pratili su me sreća i zdravlje i ne sjećam se da me ikad itko morao mijenjati. Pred dvije sam godine dečkima rekao da sam već pomalo umoran, da mi traže zamjenu, ali su me još uspjeli malo nagovoriti. Sad sam ipak odustao, postalo mi je to prenaporno i želja mi je utakmicu doći pogledati bez opterećenja.
Kakva je koprivnička publika?
Podravci su samozatajni, preslabo daju podršku na tribinama. Imaš slučaj, spikeriraš rukometnu utakmicu gdje spiker može publiku dizati preko svog mikrofona. Na nogometnim utakmicama službeni spiker to ne smije raditi. Tu može netko imati megafon pa brusiti navijače i dizati ih s tribina.
No, često sam si puta dozvolio i to što se nije smjelo pa su se delegati žalili da se za vrijeme utakmice ponašam navijački. Slaven je znao i platiti kaznu zbog toga, no ne jednom su mi dali mig od dole: samo ti reci Mirko, nema veze, budemo platili kaznu pa sam ja tako znao motivirati publiku kao i igrače s idemo, dajmo podršku Slavenu, idemo na pobjedu, pljesak za Ivanovskog….Dodika…i slično, ovisno o inspiraciji.
Prave navijače koprivnička publika nikad nije uspjela okupiti. Bile su tu nekad Plave brigrade, no imali su prevelike želje i očekivanja, od Uprave su tražili da im se plati avion na Maltu, ručkove i slično, pa su se na koncu raspali.
Koji su vam najdraži trenuci koje ste doživjeli s njom i koprivničkim prvoligašem?
Definitivno ulazak u prvu ligu, 1997. godine. Igrali smo duple kvalifikacije i prošli. Bila je to fantazija, to je bila fešta, svi su bili veseli, cijeli je grad poludio. Ništa manje drag mi nije bio ni period kada je Slaven igrao europske utakmice. Prvi nam je odlazak bio u Belfast, igralo se u Španjolskoj, na Cipru, Malti, Ukrajini, Moskvi, a ja sam ih kao novinar pratio. Najviše me tada oduševilo igralište Aston Ville, kak oni to imaju sređeno, no za njih je sport jedna vrsta kulture, oni pune stadione na svakoj utakmici.
Treba li Koprivnici novi, veći stadion?
Naš stadion, za nas je dobar, jedino se mogao napraviti funkcionalnijim, no za tri do četiri tisuće ljudi koliko ih dolazi u prosjeku na utakmice, ovo je sasvim dovoljno. Da igraju u Europi onda bi već trebalo nešto mijenjati.
Slaven je broj jedan, koji su klubovi nakon njega na vašoj nogometnoj ljestvici?
Nakon Slavena, inače sam Dinamovac, ali volim sve hrvatske klubove. Najjača mi je tekma doma s Dinamom, ali volim da ga se pobijedi, na domaćem terenu posebno. Kad govorimo o svjetskim klubovima, onda je moj broj jedan Real Madrid, moj klub iz djetinjstva.
Uz Slaven ste gotovo cijeli život, da imate priliku sve ispočetka, bi li nešto mijenjali?
Žalim jedino da kroz sve te godine nismo uspjeli stvoriti svog koprivničkog pravog trenera dok je Varaždin primjerice to uspio. Da bi vodio prvu ekipu moraš biti kompletna osoba od stručne strane do pedagoga, a to nikad nismo uspjeli iznjedriti.
Današnja postava Slavena i njen doseg?
Dobra je to ekipa koja treba napraviti iskorak da se čim prije vrati na europsku scenu. Slaven mi je uvijek ispred svega. Mogu rukometašice osvajati svjetsko prvenstvo, no Slaven nek’ osvoji prvenstvo i ja sam zadovoljan.
