Srednjoškolsko vrijeme za mene i nije baš bilo najsretnije. Nezadovoljan vlastitim prištićavim pubertetskim izgledom, s kroničnim nedostatkom samopouzdanja i mojim kolegama neshvatljivim zanimanjem za blok satove hrvatskog jezika na kojima se raspravlja o netom pročitanoj lektiri, vječitim jedinicama iz matematike, fizike i kemije, torturom koju neki još nazivaju i ‘tjelesni’, izostankom razrednih kolega s kojima bih mogao pričati o stvarima koje su me zanimale i vječitom buntovničkom naravi usmjerenoj prema dvostrukim standardima i pravilima koja se moraju poštivati zato jer je netko tako rekao, a ne zato jer zapravo imaju smisla; poput toga da dječaci usred ljeta ne smiju nositi hlače kraće od koljena i slično, mahom sam bio nesretan, nespretan, stinuo zube i čekao da prođe.
I prošlo je, ali s posljedicama. Još i danas, na primjer, povremeno sanjam da su me zvali iz gimnazije jer nikad nisam položio neki test iz matematike pa mi je prema tome i diploma ništavna ili, u drugom traumatičnom slučaju, da me cijela generacija gleda kako ne mogu napraviti kolut naprijed koji mi ne uspijeva ni dan danas. I dan danas sam, zapravo, isti osim što nema matematike, fizike i kemije i što me nitko ne tjera da napravim prokleti kolut naprijed ili da čitam lektiru, a iz srednje se škole s nostalgijom najčešće sjetim baš onih dana kada sam iz škole izostao.
I dok su moji razredni kolege mahom izostajali jer su trenirali ovaj ili onaj sport i igrali utakmice za ovaj ili onaj klub, ja sam imao ovaj ili onaj bend. Imati bend, zajednički muzicirati s prijateljima, snimati albume, a onda putovati i svirati po klubovima i festivalima, jedan je od vrhunaca međuljudskih odnosa koje čovjek može postići, a koji nisu ljubavni ili familijarni i nešto je što me i mnogo godina kasnije čini neizmjerno sretnim.
Problem je, međutim, u tome što se zbog bendovskih aktivnosti povremeno izostajalo iz škole i, još više, u tome što bend nije sport pa onda ni klub, nema trenera i nema utakmica ili, drugim riječima, naprosto ne postoji, barem što se službenih institucija i administracije tiče. Moji sportski prijatelji izostanak iz škole jednostavno bi opravdali ispričnicom koju bi potpisao trener ili klub i stvar bi bila riješena, a ako bi usput u tome što rade bili i uspješni, još bi im se i čestitalo. Meni pak, bio uspješan ili ne, nitko nije čestitao ili mogao napisati ispričnicu zato što idem svirati u neki drugi grad ili neku drugu državu ili zato što sam baš slučajno sa šesnaest godina bio u bendu s nekim od danas najpriznatijih muzičara u regiji, umjesto da na tjelesnom pokušavam kolut naprijed.
Ponekad bi me u školi opravdao tata, pravdajući moje izostanke inače dobrim vladanjem i odličnim ocjenama osim ovih nekoliko predmeta, ponekad bi moji stariji kolege muzičari zvali u školu i rekli nešto kao ‘pa dobro, znate, ali, mislim, to je internacionalni blues festival u Italiji, stvar je ozbiljna’, a ponekad bi jednostavno lagao da sam bolestan ili izostao bez opravdanja, znajući da se zapravo i ništa strašno neće dogoditi zbog nekoliko neopravdanih sati.
Mnogo godina kasnije, svjetsko je nogometno prvenstvo u Kataru, a Vlada Republike Hrvatske najavila je da će u Saboru biti stanka za vrijeme utakmice naše reprezentacije koja je, baš za vraga, u vrijeme rasprave o prijedlogu proračuna za 2023. godinu. Ne samo to, nego je Njonjo tu odluku i opravdao, ustvrdivši da ‘ako imate neki problem oko toga, onda nemojte gledati nogomet i radite svoje. Znam da većina zastupnika i zastupnica gleda nogomet pa je bolje tako nego da sabornica bude prazna’. I nikome ništa, Vlada se ipak nikome ne treba ispričavati. Osim toga, Fuchs ministar je za RTL rekao da će se i u školama, umjesto škole, gledati utakmica, uz uvjet da se gradivo onda i nadoknadi. I opet nikome ništa, ni Fuchs ministru ne treba ispričnica.
Mnogo godina kasnije, u meni se ponovno probudila ona ista vječita buntovnička narav usmjerena prema dvostrukim standardima i pravilima koja se moraju poštivati jer je netko tako rekao, a ne zato jer zapravo imaju smisla pa sam danas uzeo godišnji. Ne, danas nije utakmica, nisam bolestan i ne putujem, nego sam bez ispričnice uzeo stanku u kojoj neću gledati nogomet i radit ću svoje. Danas cijeli dan imam probu s bendom, ipak sutra imamo koncert.
