Bez obzira na sve naše slabosti i teškoće koje smo doživjeli zbog otvaranja granica te slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala, taj put na koncu će nas sigurno dovesti do cilja
Božić je u nedjelju, a potom, za tjedan dana, i Nova godina. Kad se 1. siječnja, još mamurni od silvestrovskog opijanja i prežderavanja, probudimo u svojim krevetima, zapravo ćemo su probuditi u bajkovitom eurolandu i nebičnom bezgraničnom svijetu stare majke Europe, one uljuđenije i razvijenije.
Kuna će tog dana otići u povijest, kao i granični prijelaz Gola. Prvih ćemo tjedana učiti zbrajati i oduzimati u eurima, što će nam zacijelo donijeti prilično problema i glavobolja. Pogotovo kad nam na račun sjedne plaća u eurima: onaj tko je zarađivao oko 4500 kuna, od siječnja će dobivati 600-tinjak eura. I tog čas sigurno mu neće dobro sjesti statistički podatak kako radnici u Irskoj u prosjeku zarađuju triput više, odnosno oko 1800 eura.
O blagodatima činjenice kako je Hrvatska u društvu najrazvijenih zemalja svijeta pisali smo mnogo i obilato. Bez obzira na sve euroskeptike kojih u Hrvatskoj i danas nije zanemariv broj, naša zemlja i nije mogla izabrati neki drugi ili treći put. Jer on naprosto ne postoji. S gospodarskom, socijalnom i intelektualnom razvijenošću kakvu ovog časa ima, Hrvatska nije mogla kopirati neutralnost Švicarske ili Norveške. A pogotovo ne model neutralnosti kakav glumi susjedna Srbija.
Titovi nesvrstani više nisu neki svjetski faktor jer su završili u geopolitičkim razvalinama nakon silnih arapskih proljeća, smaknuća dugogodišnjih diktatora i pokušaja „uvođenja demokracije“. Tamo sad Ameri, Rusija i Kina sa svojim saveznicima plešu krvava kola u kojima, da prostite, uvijek i bez iznimke najebe jedino sirotinja. Hrvatska je, dakle, odabrala jedini mogući put kojim će ići, i to posve ispravan put. Svi drugi su krivi, pogrešni, ne postoje. Valja to još jednom naglasiti, premda je skeptika i zadrtih mrzitelja dekadentne Europe koja „samo što se nije raspala“ ipak manje nego ranije.
Ulaskom u ravnopravno EU društvo proteklih je godina strahovito trpjela hrvatska demografija. Stotine tisuća mladih, mnogo visokoobrazovanih, cijele obitelji s djecom otišle su trbuhom za kruhom u zemlje velike europske obitelji. Za većom plaćom, ali i poštenijim odnosom u radnim i društvenim sredinama. Mnogo je toga u Hrvatskoj i dalje nakaradno i kriminalno, ali što očekivati od društva duboko premreženog korupcijom. Mnogi ljudi odlaze jer vide da nismo jednaki pred zakonom, da se drugim metrima mjere „naši i njihovi grijesi“, odnosno „naše i njihove sposobnosti“.
No, zamislite samo kako bi to izgledalo da nismo u Europskoj uniji. Da smo, poput Srbije, izabrali neki svoj imaginarni put. Pa da nema europskog novca i budnih očiju neovisnih medija, kojih ima u Hrvatskoj, bez obzira na to što stanje nije dobro i što treba ozbiljno poraditi na tome da novinari budu slobodniji, hrabriji i neovisniji o novcu kojeg redistrubuiraju tijela javne vlasti, na državnoj i lokalnim razinama. Pa tako medije i medijske trudbenike čine ovisnima o njihovoj u suštini politički uvjetovanoj volji.
Što će, dakle, nama u Koprivnici i Podravini donijeti ta i takva Europa iduće godine? Donijet će nam gomilu eura kojima ćemo platiti obnovu glavnoga kolodvora, nadvožnjake i podvožnjake, prugu koja će nas još više približiti Zagrebu, sigurnu vodooskrbu i učinkovit sustav od poplava, nove dječje vrtiće, ljepšu i uređeniju tržnicu, možda i novu zgradu knjižnice, odnosno osnovnu školu.
Ipak, više od svega, donijet će nam još tješnju integraciju s uljuđenim investitorskim svijetom, tvrtkama i pojedincima iz zapadnih zemalja koji će Hrvatsku konačno početi doživljavati kao posve domicilno tržište sa zajedničkom valutom, istim pravnim okvirom i europskom pravnom sigurnošću, slobodnim schengenskim prostorom. Mi jesmo mali i slabo razvijeni u mjerilima i okvirima EU-a, ali Europska unija je zajednica solidarnih članica u kojima bogati ipak pomažu siromašnijima. Da nije tako, Hrvatska ne bi imala Nacionalni plan oporavka i otpornosti težak milijarde.
Bez obzira na sve naše slabosti i teškoće koje smo doživjeli zbog otvaranja granica te slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala, taj put na koncu će nas – uvjereni smo u to – sigurno dovesti do cilja. A taj cilj je razvijeno, slobodno, uljuđeno, solidarno i zdravo društvo satkano po uzusima zapadne deomkracije, EU-a, NATO-a i čvrstog saveza s SAD-om.
Na to moramo biti posebno ponosni 1. siječnja, kad se probudimo u bezgraničnoj arkadiji eurolanda, kao jedna od 20 zemalja u kojoj euro postaje službena valuta i jedna od 27 europskih država u koje ćemo moći slobodno putovati bez ikakvih graničnih kontrola, viza i putovnica. I za to svakako valja s posebnim guštom nazdraviti šampanjcem u ponoć.
