Kao predsjednica udruge osoba s invaliditetom moram često putovati izvan sjedišta Uduge, tj. Koprivnice. Najbrži način bio bi mi otići vlakom. Samo jedan sat i već sam na odredištu. Naime, ponekad u jednom danu moram biti u institucijama na državnoj i lokalnoj razini. Upravo sam se stoga obradovala kada je na željezničkoj stanici u Koprivnici izgrađena pristupna rampa (spust) koji olakšava kretanje putnicima s teškoćama u kretanju. Dakle, kartu kupiti mogu bez pomoći druge osobe. Vlak koji vozi do Zagreba je niskopodni. To znači da mogu sama ući i izaći u vlak. Samostalno obaviti posao i vratiti se u moju Koprivnicu. Uzbuđenje da ću moći tako samostalno putovati kao što sam mogla za nedavnog boravka u Škotskoj.
Na peron gdje stoji vlak za Zagreb ne mogu jer do perona treba savladati 20 stepenica. Nakon te barijere… koje li ironije; čeka niskopodni vlak u koji mogu uči čak i putnici u invalidskim kolicima
Npr., u toj zemlji mogla sam samostalno putovati i u najmanje selo jer je pristupačnost 100 posto osigurana. Na stanici me dočekao službenik. S pitanjima je li mi potrebna pomoć. U vlaku je bilo osigurano mjesto najbliže ulazu odnosno izlazu. Prilagođeni toalet. Iznad vrata bile su upute za putnike s oštećenjem sluha (najava svake stanice na koju vlak dolazi) i govorne informacije za putnike s oštećenjem vida te taktilne oznake, kako u vlaku tako i na svakoj i najmanjoj stanici. Nevjerojatan osjećaj slobode ispunjavao me cijelo vrijeme boravka u toj europskoj zemlji.
E sad, i moja Hrvatska je članica EU. A ja sam naivno povjerovala ću tu slobodu osjećati kada ću krenuti na put u Zagreb. Zadovoljstvo koje me držalo još od Švedske ubrzo je splasnulo. Ono što je na prvi pogled vidljivo da je pristupačno – ulaz u željezničku stanicu – je kao „fatamorgana“. Kartu bih mogla kupiti, ali na peron gdje stoji vlak za Zagreb ne mogu jer do perona treba savladati 20 stepenica. Nakon te barijere… koje li ironije; čeka niskopodni vlak u koji mogu uči čak i putnici u invalidskim kolicima. I tako od početnog zanosa o samostalnom putovanju vratila sam se u hrvatsku stvarnost. I ponovo shvatila da mojih 100 kuna koje bih izdvojila za putnu kartu u našem HŽ-u ne vrijedi isto kao 100 kuna koje plate putnici bez invaliditeta.
