Neki dan sam od prijateljice dobila ovu poruku :
„Pitala sam ga za tebe, al ti nisam htjela jučer to reći. Rekao je nešto u smislu kako on ima zidine oko sebe i kao kako si ti zabavna, al za njega previše. Kao intenzivna i to. Sorry što sam pitala, morala sam…“
Tak je to dok imaš prijateljicu koja tjednima i tjednima i tjednima nakon što ti nešto zaboraviš, odluči riješiti situaciju s likom, jer koji kifloner, ”neće meni niko reći smijem li ja pitat NJEGA zašto nije išao s mojom Dragicom na kavu.“ Hvala ti na tome, nisi trebala, ali hvala!
Koliko puta ste čule za sebe da ste preglasne, da se glasno smijete, da ste intenzivne, da punite prostoriju tako jakom energijom da se ljudi ne mogu s time nositi nekad? Koliko puta ste čule da ste too much, da ste previše, da bi se trebale malo smiriti, malo prilagoditi, malo smiriti strasti, malo biti ono što niste, malo ubiti svoje JA da bi okolina bila sretna. Okolina koja nije vaš život, okolina koja vas ne poznaje, okolina koja sudi samo na osnovi onog vanjskog, ono što zvukom ili vidom dopire do njih.
Jeste li se ikad pokušale mijenjati radi nekoga?
Ja jesam. O da, jesam. I ne mogu lagati i reći da nisam. No, nisam se mijenjala, zato jer je samo ON to od mene tražio, ne, ne, bilo je to jedno lagano i suptilno mijenjanje koje ni ne doživiš na taj način, već na onaj „pa svi se mijenjamo i prilagođavamo nekome koga volimo, sve je to kompromis.“
Shvatila sam ja, nebitno kada, ali shvatila sam da se mijenjala samo Dragana, da je nestala ona prava Dragana, da je ova Dragana neka poštelana, draga, zabavna i dalje, vesela, pozitivna, malo glasnija, ali također i puno sputana, jer samu sebe najviše sputava, jer samu sebe kroji nekako da bi zadovoljila okvire. Okvire onih koji ju vole, „vole baš takvu kakva je.“ Je, je, baš takvu kakva je.
Da mi je komad janjetine svaki put dok sam čula od TAMO NEKIH SA STRANE – preglasna si, intenzivna si, daj se malo obuzdaj – imala bi, kiflonera mi, već jedno i pol janje. A gle me, nit imam janje, nit sam se utišala
Trebalo mi je puno, puno i još puno mjeseci da se vratim u početnu fazu, da vratim onu pravu Draganu, a kad se to postepeno dogodilo svi moji dragi prijatelji su rekli „Evo je natrag ebalo sve po spisku, evo jeeeee, to si ti i fala ti na tome“, „Prevelika si ti osobnost da bi bila sputavana“… Čak i oni koji me znaju, a ne znaju, rekli su: „Dragana pa kaj se s tobom dogodilo, ti si podivljala, pa samo tako nastavi, dobro je“. I naposljetku, oni koji me ne znaju, ali misle da znaju jer me čuju ili vide, tamo negdje sa strane, psihoanalizirajući me onako kako njima paše, rekli su: „Intenzivna je, preglasna je, previše je… nije to za mene“.
E ovih trećih se klonite. Ovi treći vam ne trebaju. Ovi treći se nisu ni usudili, nisu si ni dali priliku da vas upoznaju. Ovi treći ne bi trebali, ne smiju doprijeti do vas, jer oni ne znaju tko ste vi. I zbog njih se nemojte, žene moje, mijenjati.
Nadovezala se ona moja prijateljica s početka nakon prve poslane poruke :
„Sad je glupo što tak pričam, al mislim da bi si vi zapravo jako pasali, samo da je ušao u neki razgovor s tobom, a ne odmah „uh ona je glasna“. Jer ste oboje baš onak zanimljivi i imali bi bezbroj tema. Morala sam to reć, jer zapravo sam jučer s njim pričala točno onako, ko s tobom, opušteno i zanimljivo. No, nebitno.“
NJOJ je bilo žao što mi ON nije dao priliku jer ona vidi da bi mi kliknuli, JA sam to vidjela, taj mogući klik, ali ON nije, jer sam preglasna. Neka baci kamen onaj koji jednom u životu glasan bio nije. Da mi je komad janjetine svaki put dok sam čula od TAMO NEKIH SA STRANE – preglasna si, intenzivna si, daj se malo obuzdaj – imala bi, kiflonera mi, već jedno i pol janje. A gle me, nit imam janje, nit sam se utišala. Zašto bi?
Zbog tih nekih, o kojima JA nemam loše mišljenje, o kojima ja NI NEMAM mišljenje, nemam zato jer imam dovoljno misli na pameti koje imaju veze s mojim životom da bi se zamarala što tamo neki Pero Ebić gromoglasnim smijehom slavi svoj život. Slavi ga brate mili, ja sretna zbog tebe, ja sretna što nas ima još takvih, neobuzdanih, nenamještenih, iskrenih i živih ljudi.
Hoću li se ipak mijenjati ikad zbog ikoga, jer nikad ne reci nikad?
Ne budem. Dobra sam ovakva! Volim se. Imam oko sebe ljude koji me vole, koji nisu sudili po zvuku ili slici. Koji su dozvolili sami sebi da me upoznaju, kao što sam ja sebi dozvolila da upoznam njih. Imam oko sebe ljude koji me vole sa svim mojim vrlinama i manama, kao što i ja njih volim.
Ovih koji će me htjeti sputati bit će još, ne sumnjam u to. Ovih koji mi neće dati šansu jer sam glasna bit će još, ne sumnjam u to. I neka bude. Bilo bi dosadno da svi svima pašemo. Moramo li se mijenjati zbog toga, pitam sebe i vas po 34.567.896.433 put?! NE.
Jednom davno sam naletjela na ovu rečenicu i tako je savršeno savršena da se paše i na ovu temu, a glasi: “Girl, sometimes when you’re crying, you gotta ask yourself: Am I dating a boy or an onion?“
Znaš kada je promjena najljepša, bez obzira radi li se o prijateljstvu, ljubavi ili nečem trećem?
Onda kada dođe kriomice, onako da ju ni ne primijetiš, onda kada te osoba potiče, a da to direktno ne govori, da se počneš mijenjati na bolje, da te počnu interesirati nove stvari, da tu i tamo napraviš kompromis, onda kada ta promjena dođe tako slatko I S JEDNE I S DRUGE STRANE, a da to nitko od vas dvoje ne doživljava kao „napad na vlastito JA“, onda kada te osoba svojom ljubavi potiče da budeš još bolja osoba i u organizmu ti tokom tih promjena čini samo sreću (I OBRNUTO), e onda je promjena najljepša. Točno tad.
Been there, done that. I znam da će se opet to dogoditi. Znam i vjerujem.
Jer nitko pa tako ni ja, ne zaslužuje biti sputan, na zaslužuje da mu se lome krila, samo zato jer tamo nekome ne paše njegova energija.
Budi glasna i dalje, budi intenzivna, smij se, pričaj i rukama i nogama i ustima, skači bosa po lokvama vode i onda kad ti kažu da si prestara za to, pjevaj Severininu Djevojku sa sela usred grada iako doma prije spavanja slušaš Thievery Corporation.
Budi sve ono što voliš biti, sve ono što jesi, ALI POD JEDNIM UVJETOM!
A taj je JAKO BITAN i taj glasi – Budi ono što jesi, sve dok znaš tko si i što si i sve dok prvenstveno sebe takvu voliš. Jer bitno je prvenstveno ne zavaravat sebe. Stvarno je bitno.
Ljudi će u životu biti. I onih koji će ti prići i srušiti tvoje zidine iza tih glasnih oklopa i željet te upoznat i vidjeti u nekom drugom svjetlu. I onih koje će tvoja glasnoća na prvu odbiti. Jer si zabavna, ali previše za njih.
Ko ih fućka, ko ih fućka žene moje!
Lijepi pozdrav svima. S vama je bila Dragana Pandža. Kako je biti slobodna trideset godišnja žena u malom gradu Koprivnici? Lijepo. Jako lijepo. Detaljnije pročitajte već slijedećeg petka u našem zabavnom dijelu portala, a do tada upalite i RGP na 94,1 fm.
