[KOLUMNA] Vele svi smo isti, moš’ mislit…

Ljeto nam svima pomalo poremeti rad tijela. Različito podnosimo promjene pa nas red kiše, red sunca, red sparnog… propuha… vjetrova učini osjetljivima. No, oni što nam svako jutro pojačaju osjećaj osjetljivosti odnosno kažu nam kako ćemo se mi osjećati tijekom dana pojačaju te „zbrke“ oko onog… ‘točno tak se osjećam’. Strah od straha što će biti ako bude baš tako! I tako „informirani“ kako ćemo se mi osobno osjećati krenemo u obavljanje svojih poslova. Kakav god on bio, posao, kupovina ili samo kava na prekrasnom gradskom trgu. Tako precizne informacije zahtijevaju da svatko od slušatelja meteo prognoze mora izraditi plan kao taj dan preživjeti. Gdje ići ili ne ići. Jer moglo bi biti točno kako su rekli… boljeti uho… križa…

I tako ja „naoružana“ informacijama što će sve mene tog dana boljeti krenem u naš prekrasni centar na kavu. Jer sam željela baš uživati u danu kad me ionako nešto bude boljelo

Ima toga zaista puno što bi moglo biti. No, sumnji nema mjesta jer onima na televiziji ili radiju treba vjerovati.  Znači nemam ni ja razlog da se brinem što će me boljeti jer sigurno nešto hoće. Ja, osoba u riziku, odnosno osoba s invaliditetom imam tisuću razloga da me nešto boli. I tako ja „naoružana“ informacijama što će sve mene tog dana boljeti krenem u naš prekrasni centar na kavu. Jer sam željela baš uživati u danu kad me ionako nešto bude boljelo (tako su rekli na tv-u i radiju). Smjestila sam se na najboljoj poziciji i čekala čarobni napitak koji će odnijeti sve tegobe kao čarobnim štapićem. Mislila sam da taj čarobni napitak djeluje i na druge. Je… ali narod kao narod. Mora o nečem pričati. Hoću reći ljudi moraju jamrati, kukati, žaliti se. Gledam ih tako uživaju u svojom napitcima i jamraju. Boli ih… ovo… pa ono… točno kako je bilo rečeno u meteo prognozi. Kaže jedna gospođa… ‘je točno to mene boli, tak kak’ je rekel onaj mladi gospon na televiziji. Druga se žali… mah, tko više i zna na što. A sugovornica joj kaže: ‘Teško dišeš jer si predebela. Viš kak je sparno’.

U toj skupini razgovorljivih žena samo jedna gospođa je šutjela i slušala. Činila se sasvim zadovoljna vremenom, situacijom u državi i ljudima oko sebe. Šutnja ipak nije značilo onako kako se činilo. Odjednom se srušila u nesvijest. Strka i zbrka koja je nastala oko nje i želje svih na terasi da pomognu omela ih je u razmišljanju o osobnim boljkama. Ipak, mi smo dobri ljudi kada je netko u opasnosti. Stigla je i hitna pomoć. Unesrećena gospođa se malo pribrala i mogla je odgovoriti na liječnikova pitanja. Nakon njegovog pregleda rekao joj je: ‘Vi ste premršavi’. Šok i nevjerica prisutnih. Nitko tog liječnika nije pitao za mišljenje o njenom izgledu. Od kud mu pravo da iznosi svoje mišljenje o izgledima pacijenata kojima treba pružiti pomoć? I tako… opet susret s predrasudama. Kakvi god bili… mršavi, debeli, veliki, mali, osobe s invaliditetom, tamnoputi, svijetli… uvijek smo izloženi opasnosti od isticanja predrasuda, netrpeljivosti, ne prihvaćanja. A mi Hrvati tako smo dobri ljudi.

Od kuda onda ove duboko usađene predrasude? Ljudi dragi iz naših obitelji. Od naših dragih predaka koji su nas odgajali. A odgajaju nas da Bog voli sve jednako. Da ih je stvorio na svoju sliku i priliku. Moš misliti…

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com