Vlada u javnost opet pušta pokusne balone kojim želi osluhnuti kako dišu građani, ali i političari na najavu nove porezne reforme kojom se, na prvu misao, žele dodatno dići plaće radnicima.
Iz dosadašnjih pokusnih balona i balončića može se iščitati kako Vlada od 1. siječnja želi ukinuti prirez, smanjiti doprinose za mirovinsko osiguranje te jedinicama lokalne uprave možda ostaviti mogućnost da sami u nekom postotku određuju stope poreza na dohodak. Drugim riječima, Andrej Plenković i njegova banskodvorska svita žele radnicima poručiti sljedeće – evo, mi vam želimo povećati plaće najviše koliko možemo, a zločesti i pohlepni načelnici i gradonačelnici s time se baš i ne slažu.
Vladin bi igrokaz bio smiješan da opet ne zadire u temeljna prava općina, gradova i županija čiji je glavni izvor prihoda porez na dohodak i prirez na taj porez. Iz tih izvora financira se mnogo toga, a zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević otvoreno i bez uvijanja kaže kako bi ukidanje prireza (u Zagrebu je on najviši i iznosi 18 posto) značilo da će dječji vrtići roditelje od iduće godine stajati 2000 kuna.
Jasno je k’o pekmez da je prijedlog ukidanja prireza od 1. siječnja isključivo politička, a nikako reformska ili gospodarski utemeljena odluka. Iduće ćemo godine, akobogda zdravlja i sreće, čak triput na izbore – europske, parlamentarne i predsjedničke – pa će Vlada u svojem jeftinom demagoškom stilu opet učiniti sve da uoči tih izbora zamaže oči javnosti. Jer ukidanje prireza, primjerice, radnicima može donijeti desetak eura veću plaću, ali gradove može dovesti u iznimno nezgodan fiskalni položaj. Ono što bi Vlada zapravo trebala raditi da pomogne gospodarstvu – bolne reforme javnog sektora, smanjenje javne potrošnje, olakšavanje poslovanja, ukidanje parafiskalnih nameta, novi teritorijalni ustroj – ne usudi se raditi. Pogotovo ne u superizbornoj godini.
Koprivnica je jedan od rijetkih hrvatskih gradova koji nikad nije uveo prirez i to mu je svakako važna strateška prednost u odnosu na one sredine koje imaju taj namet za poslodavce. Koprivnica je danas jedan od 32 hrvatska grada bez prireza te je među samo šest većih gradova u zemlji koji ga ovog časa nemaju: tu su još Bjelovar, Čakovec, Krapina, Samobor i Vukovar, s time da su ga Bjelovar i Čakovec imali pa nedavno ukinuli u vrijeme korona krize.
Vladinu poreznu kvazireformu kritizirao je ovaj tjedan i gradonačelnik Koprivnice i saborski zastupnik Mišel Jakšić koji je u emisiji Hrvatskog radija optužio državu da opet želi dijeliti tuđi novac.
„Fascinantno mi je kako iz mandata u mandat, od ministra do ministra, izlaze pred Hrvatsku javnost i građane i mrtvo hladno kažu kako rade na tome da rastu plaće. I sad će vama Vlada kroz zahvate u porez na dohodak nešto dati i vi ćete bolje i ljepše živjeti zahvaljujući toj istoj Vladi. A dosad od niti jednog ministra nismo čuli o čijim to prihodima raspravlja. Uporno, dakle, imamo ministre financija koji nešto daju građanima, a igraju se prihodima lokalne i regionalne samouprave. Porez na dohodak je naš prihod. To nije prihod centralne vlasti“, poentirao je čelnik Koprivnice.
Drugim riječima, rekao mu je da je lako tuđim po gloginjama mlatit. Jakšić je, dakako, posve u pravu jer su se upravo na to u većoj mjeri svele i porezne reforme koje je provodio bivši ministar financija Zdravko Marić. Uzmi, dakle, općinama, gradovima i županijama, a onda putem centralnog izravnanja i po čudnim kriterijima, vrati nešto love iz državnog proračuna sredinama koje su, jelte, nešto manje razvijenije. Za one razvijene – poput Čakovca, Koprivnice, Varaždina – to dakako ne vrijedi, neka se oni sami snalaze. Sreća je u cijeloj priči da su gospodarstva tih gradova toliko žilava i propulzivna da lokalni proračuni dosad nisu osjetili Vladinu otimačinu. No, ne znači da jednom neće.
Imam prijatelja koji živi i radi u Zagrebu i zarađuje oko 10.000 kuna neto mjesečno. To je u našoj današnjoj valuti oko 1300 eura. Kako ima djecu na koju ostvaruje pravo na porezne olakšice, mjesečno Gradu Zagrebu plaća oko 10 eura prireza, i to po stopi od 18 posto, uvjerljivo najvećoj u državi. U njegovu slučaju, recimo, taj je novac dovoljan za otprilike pet kava u kafiću. Odnosno, jednu skromnu obiteljsku rundu na terasi u centru, ako djeca baš ne pretjeruju s narudžbom.
Što nam, dakle, premijer Plenković želi poručiti najavom ukidanja prireza? Da će nam omogućiti da jednom mjesečno izvedemo familiju na kavu? Ili mu je želja da dodatno zagorča život političkim oponentima u velikim gradovima koje su uglavnom u oporbenim rukama, poput Zagreba, Splita i Rijeke? Osim toga, jasno je k’o dan da bi ukidanje prireza najviše donijelo onima koji već imaju najviše – menadžerima i političarima na najvišim funkcijama.
Premijeru Andreju Plenkoviću, primjerice, ukidanje prireza značilo bi povišicu od 80-ak eura mjesečno. A za to se već može popiti više od jedne obiteljske runde na terasi kafića.
