Udruga Hrvatska za život već godinama održava akciju ’40 dana za život’, ekumensku molitvenu pro-life inicijativu, a posredno i, kako stoji na njihovim službenim stranicama, inicijativu za zaustavljanje abortusa.
I ne samo u Hrvatskoj – ovakve se inicijative provode i na svjetskoj razini, u više od 1.000 gradova u 64 zemlje svijeta.
Kod nas se akcija ’40 dana za život’ provodi od 2014. godine, a dosad je u njoj, prema dostupnim brojkama, sudjelovalo više od 11.000 ljudi u 36 hrvatskih gradova na 38 mjesta bdijenja.
Njihova je vizija ‘zaustavljanje pobačaja u hrvatskom narodu i spas duša’ i to molitvom, postom i miroljubivim bdijenjem koje vapi Bogu kako bi ‘On svojom moći zaustavio pobačaj’.
Status pobačaja u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je pobačaj na zahtjev djece dopušten do 10. tjedna trudnoće, nakon čega ga se u načelu može obaviti samo uz odobrenje liječničkog povjerenstva i u posebnim slučajevima u kojima su ugroženi život i zdravlje žene, zbog malformacije fetusa ili zato jer je trudnoća nastala kaznenim djelom kao što je silovanje.
Takav je Zakon u Hrvatskoj izglasan još 1978. godine, no predmet je političkih rasprava od 2017. godine kada je Ustavni sud naložio Saboru da donese novi zakon koji mora zadržavati pravo žene na izbor, no do današnjeg dana takav zakon nije donesen.
Stvar dodatno komplicira i takozvani ‘priziv savjesti’ na koji se hrvatski liječnici mogu pozvati, a što im omogućava da odbiju obaviti zahvat ako je on u suprotnosti s njihovim moralnim, etičkim ili vjerskim uvjerenjima. Dodatni je problem što prema dostupnim informacijama u Hrvatskoj velik broj ginekologa koristi priziv savjesti, a zbog čega se u nekim bolnicama pobačaj uopće ne obavlja. Zbog toga su žene prisiljene pobačaj obavljati izvan Hrvatske ili u ‘ilegali’, a što uvelike povećava zdravstvene rizike zahvata.
U Hrvatskoj se godišnje učini oko 8.000 pobačaja od čega njih oko 3.000 na zahtjev žene, dok su ostali ili spontani ili medicinski uzrokovani.
Pro-life inicijative poput ’40 dana za život’ suštinski se zalažu za kriminalizaciju pobačaja, a svoja mirna bdijenja ispred bolnica održavaju u ‘jesenskom terminu’ te u vrijeme korizme.
Reakcija HNS-a
‘Molitelje’, kako ih se kolokvijalno naziva, ovih je dana zato ponovno moguće vidjeti i ispred Opće bolnice dr. Tomislav Bardek i to od jutra do mraka. Obično se ispred glavnog ulaza u bolnicu nalazi jedna, a nerijetko više osoba s transparentima kršćanske podrške svim onim ženama koje su trudne i razmišljaju o pobačaju, a od čega ih se inicijativom želi odgovoriti.
Na njihovu je prisutnost ovoga tjedna reagirala Ženska inicijativa HNS-a Koprivničko – križevačke županije.
Kako poručuju, broj pobačaja pada, a mnogim ženama takav zahvat može spasiti život.
– Dok je u europskim okvirima građanska inicijativa ‘My Voice, My Choice’ osigurala podršku Europske komisije te sufinanciranje sigurne i dostupne zdravstvene usluge pobačaja novcem Europskog socijalnog fonda, i to za sve one kojima je to pravi bilo onemogućeno u njihovim zemljama, u našem je dvorištu situacija bitno drugačija – rekli su u HNS-u.
Napomenuli su kako se u Hrvatskoj 50 do 60 posto ginekologa i ginekologinja poziva na priziv savjesti, dok u nekim bolnicama postoji i kolektivni priziv.
– Trend se širi i na kontracepciju u ljekarnama, budući da farmaceuti odbijaju prodati ‘pilule za dan poslije’ i hormonsku kontracepciju – naglašava Andreja Horvat Friščić, predsjednica Podružnice HNS-a Koprivnica.
Ističu kako je dobro što pacijentice koje se u Koprivnici jave u bolnicu zbog prekida trudnoće na vlastiti zahtjev nisu prinuđene zahvat obavljati u drugim zdravstvenim ustanovama jer se na priziv savjesti poziva tek dvoje liječnika specijalista ginekologije.
– Broj pobačaja u koprivničkoj bolnici iz godine u godinu pada. 2023. obavljen je 201 pobačaj, 2024. njih 169, a prošle godine 163. Struka prepoznaje dvije kategorije pobačaja, onaj na zahtjev i onaj zbog patološke trudnoće. Prošle godine čak 89 pobačaja učinjeno je zbog patološke trudnoće, a 74 zahvata obavljena su na zahtjev – priopćili su.
Na kraju su istaknuli kako je odluka o pobačaju najteža odluka s kojom se žena u svome životu može suočiti te zato molitelje pozivaju da se pomaknu dalje od ulaza u bolnicu kako ne bi uznemiravali one žene kojima je zahvat životno nužan.
– Molitelji, koji su ove godine okupljeni ispred bolnice, trebali bi imati na umu da nitko ne može hodati u tuđim cipelama. Da, pobačaj nikako ne smije postati metoda kontracepcije i tome bismo naše mlade trebali učiti u okviru sveobuhvatnog predmeta Građanski odgoj za čije se uvođenje već godinama zalaže koprivnički HNS. No, upravo zbog činjenice da postoje i patološke trudnoće koje često ugrožavaju život žene koja nosi plod, potrebno je smanjiti tenzije i ne osuđivati tuđe izbore – zaključili su u svom reagiranju.
Ono u čemu se HNS i ‘molitelji’ slažu jest činjenica kako je pobačaj najteža odluka s kojom se žena u životu može suočiti.
Za što se zalažu ‘molitelji’
Upravo nam je to rekla Katarina Kopričanec, voditeljica koprivničke inicijative ’40 dana za živiot’ koju smo kontaktirali ne bismo li saznali je li upoznata s reagiranjem HNS-a.
– Da, znam što su rekli u HNS-u i odgovorila sam im privatnom porukom. Inicijativa se nema namjere maknuti s ulaza u bolnicu jer se ovakve inicijative svugdje u Hrvatskoj i svijetu održavaju upravo ispred bolničkih ulaza. Naši volonteri koji tamo svakog dana dobrovoljno stoje, mole i nude pomoć, nikome ne smetaju – rekla nam je Katarina.
Dodala je kako se ne bune ni iz Bolnice te kako Inicijativa svoja okupljanja uredno prijavljuje.
Razgovor je potom otišao u drugom smjeru jer nas je zanimalo je li stav Inicijative o pobačaju isti, neovisno o tome radi li se o patološkoj trudnoći ili o trudnoći koja je rezultat kaznenog djela poput silovanja.
Kopričanec nam je odlučno rekla da jest.
– Pobačaj je najgore što se može dogoditi. Mi želimo uz Božju pomoć zaštiti život. Pobačaj nikad nije rješenje. Imate svjedočanstava koliko god hoćete u kojima žene koje su se predomislile i nisu napravile pobačaj, govore kako im je to bila najbolja odluka u životu – rekla nam je.
Pitanje smo potom ponovili, naglasivši slučajeve u kojima je zbog trudnoće ugrožen ženin život ili je plod koji žena nosi proizašao iz silovanja, a zbog čega je sasvim razumljivo da žena želi pobaciti.
Kopričanec, međutim, ne misli tako pa navodi primjere svjedočenja u kojima su i djeca koja su se rodila iz čina silovanja svjedočila kako je ‘božji blagoslov to što su se rodili’.
No, što je sa ženom, opet pitamo, a Kopričanec opet odgovara kako niti za jednu ženu niti u jednom slučaju pobačaj nije rješenje te da je Inicijativa tu upravo kako bi svim ženama u svim slučajevima pružila pomoć te ih odgovorila od takvih zahtjeva.
Na pitanje usmjeravaju li iz Inicijative žene koje potraže pomoć na institucije i medicinsku struku, kao na primjer u slučaju da žena želi napraviti pobačaj i pritom je suicidalna, odgovor nije bio sasvim jasan.
– Surađujemo s ljudima iz Zagreba, iz cijele Hrvatske, imamo svoje stručnjake, svoje duhovnike i drugo osoblje – rekla je Kopričanec i uvjerila nas u okviru Udruge Hrvatska za život djeluje i medicinsko osoblje, no razgovor je potom opet skrenuo u domenu religije i Božje svemoći.
– Doktori postavljaju razne dijagnoze i pronalaze različite razloge zašto bi žena trebala pobaciti, a onda kad uz Božju pomoć rodi i sve je u redu, onda se čude – kazala nam je Kopričanec te dodala kako je u Hrvatskoj spašeno 190 života otkako traje kampanja miroljubivog bdijenja pred bolnicama te da su u Koprivnici ‘od sigurne smrti spašena četiri života’, a Udruga Hrvatska za život trenutno brine za 90 obitelji, i duhovno i materijalno.
Prevelika (ne)odgovornost
Cilj razgovora nije bio osuditi Inicijativu niti nametnuti nečije mišljenje, već pokušati saznati koji je točno stav volontera uključenih u ovu akciju te na koji način pomažu ženama koje im se obrate, a onda pokušati objektivno prikazati ‘obje strane medalje’.
Međutim, u navedenom razgovoru nekoliko je problema, a svi proizlaze iz ključnog uvjerenja u milost i svemoć Božju.
Naime, htjeli mi to ili ne, postojanje Boga i dalje pripada sferi uvjerenja, a ne znanosti što pak znači da se njegovu milost i svemoć ne može sa sigurnošću potvrditi. Prema tome, predati sudbinu žena kojima život potencijalno ovisi o tome hoće li ili neće napraviti pobačaj Bogu, najblaže je rečeno neodgovorno. Uzdati se u osobna uvjerenja u tolikoj mjeri da ih se nekome drugome nude kao garancija sigurnosti veća od medicine i znanosti izrazito je problematično i može u najgorem slučaju dovesti do tragičnih ishoda.
Drugo, ne postoji službena potvrda da u Udruzi Hrvatska za život postoji kvalificirano medicinsko i drugo stručno osoblje niti da Udruga žene koje im se obrate za pomoć usmjerava i stručnim medicinskim institucijama. Drugim riječima, ženama koje razmišljaju o pobačaju ili im je zahvat neophodan kako bi preživjele, uz liječničku treba i izrazita psihološka pomoć, a koju najbolje može pružiti za to medicinski educirano osoblje. Koliko je poznato, Udruga Hrvatska za život ima takozvane ‘Centre za život’, no oni nisu dio javnog zdravstvenog sustava poput Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, bolnica ili domova zdravlja.
Treće, inicijative poput ove zalažu se, kako tvrde, za ‘zaštitu života’ te ženama nude pomoć, no ako je cilj sprečavanje abortusa pod svaku cijenu, žene su suštinski ponovno marginalizirane i zapravo donekle nevažne, ne daje im se pravo izbora niti se u potpunosti razmišlja o njihovoj kvaliteti života ili sigurnosti.
Na kraju, jedino pitanje koje valja postaviti jest bi li ‘molitelji’ preuzeli odgovornost za smrt žene koja nije načinila pobačaj unatoč patološkoj trudnoći, a sve zato jer se za pomoć obratila Inicijativi ’40 dana za život’ koja je stvar odlučila povjeriti milosti Božjoj?
