Jedno od potkalničkih naselja srednje veličine je Pavlovec Ravenski u kojem smo boravili ovih dana. Ovo područje naseljeno je stoljećima, što potvrđuju i iskopine iz bakrenog doba. Smješten je u Črnečkoj dolini na najvišoj točki nadmorske visine od 126 metara, s desne strane potoka, a mještani ga jednostavno nazivaju Pavlovec. Zanimajući se za njegovu ranu povijest, zavirili smo u knjigu profesorice Marice Vrabec koja u svojoj knjizi o kulturi i povijesti Dubovečkoga kraja navodi da se Pavlovec povijesno spominje već 1495. godine u popisu poreza. Mjesto je naziv dobilo po Pavlu iz Ravna koji je tu prvi imao svoje posjede. Stoljećima su se kasnije mijenjali vlasnici posjeda, naselje je raslo i smanjivalo se, a njegovi stanovnici su se oduvijek bavili poljoprivredom. Jedan od žitelja čija obitelj i danas obrađuje zemlju i uzgaja stoku je i Vladimir Mrnjavčić koji nas je ugostio u svojem toplom domu gdje smo nakratko razgovarali o životu u selu.
– Rođen sam ovdje u staroj kući pa s pravom mogu reći da sam rođeni Pavlovčanin. Osnovnu školu pohađao sam u Gornjem Dubovcu, no danas djeca niže razrede završavaju u Velikom Ravenu a više u Gradu Križevcima gdje administrativno i pripadamo. U vrijeme mog djetinjstva selo je imalo više stanovnika, no više su se međusobno i družili. Mi djeca vodili smo krave na ispašu na Mrnjavčičevu livadu i Ledinu, gdje je bilo po pedesetak grla stoke, krava i konja. Dok je stoka pasla, zapalili smo vatru i pekli kukuruz koji smo natrgali na susjedovoj zemlji. Često smo zbog toga od roditelja dobili i batine, no već drugog dana kretali smo u nove akcije. Uoči prvi svibnja znali smo noću mještane iznenaditi raznim nepodopštinama. Nekima smo zaprežna kola iz dvorišta odvukli na drugi kraj sela, a drugi su se ujutro probudili i ustanovili da im nedostaje ograda u dvorištu – prisjetio se naš sugovornik.
Odrastavši, izučio je stolarski zanat i zaposlio se u drvnoj industriji Javor u Križevcima, gdje je proveo cijeli radni vijek i otišao u zasluženu mirovinu. Od oca Stjepana i majke Marije naslijedio je gospodarstvo i 1980. godine vjenčao se sa suprugom Ankicom, a danas sa njima u zajedničkom gospodarstvu žive i sin Saša i snaha Ivana te njihova djeca Tin, David i Ana.
– Od roditelja sam naslijedio malo gospodarstvo s četiri krave i malo zemlje. Imao sam stalan posao, no bilo mi je žao zapustiti gospodarstvo pa sam sa suprugom nastavio baviti se i poljoprivredom. S vremenom se gospodarstvo povećavalo, pa smo sagradili novu kuću i veće staje. U to se doba moglo mnogo lakše dobiti kredit. Mogli ste gotovo nepoznatog čovjeka na cesti zaustaviti i kazati mu: ‘Odi, buš mi jamac’, dobiti kredit i brzo ga otplatiti – kazao je naš sugovornik na čijem gospodarstvu danas živi 14 krava simentalske pasmine koje dnevno daju do 200 kilograma mlijeka.
Pavlovec Ravenski nekad je bio jedno od većih sela u fari Dubovec, a naš sugovornik pamti kada su u selu bile 32 naseljene kuće u kojima je živjelo oko 130 duša. Na potoku Črnec, sve do kraja šezdesetih godina bila je vodenica čiji je vlasnik bio Vilko Zohar. U selu je bio i kovač Slavko Ocvirek.
– Na brdu ponad sela živio je vješti stolar koji je obnavljao i oltare u obližnjoj crkvi, a radio je sve, i krevete i ljesove. Prezivao se Ocvirek, a nazivali su ga Vrancerin pošto je od njih naslijedio kuću. Tamo nije bilo ni struje niti vode, pa su iz izvora u šumi do kuće vodu nosili u puti za grožđe. Također su na leđima do kuće udaljene oko dva kilometra nosili i smjesu i drugu robu – kazao je naš sugovornik.
Tada su se gotovo svi bavili poljoprivredom, a samo nekoliko mještana bilo je zaposleno. U selo je 1957. godine došla i struja a početkom sedamdesetih godina proteklog stoljeća Drago Blažinčić imao je i prvi televizor. Ostali mještani tv program su pratili u društvenom domu na televizoru koji je kupila tadašnja Općina Križevci. Sredinom šezdesetih godina u selu su bila tri traktora marke Zetor. Ponosni vlasnici malih ‘dvajstpetaka’ bili su Drago Blažinčić, Tukša Mrnjavčić i Stjepan Lončar koji je još 1964. godine prvi u selu imao i dreš koji je pokretao legendarni stroj Aran. Nakon napornog rada na polju i u staji, mještani su se družili u svojim klijetima na Pavlovečkom brdu.
– Na večer, kad se nahranilo blago, gotovo svi mještani u svoje torbice stavili su sir i kruh i krenuli u gorice gdje su se družili. Nikad nisu bili pijani, ali su se družili. Danas toga više nema, u selu jedino ja i moja dva prijatelja održavamo tradiciju i družimo se u našim klijetima – kazao je Vladimir.
U subotu su se metlama od šibe mela dvorišta kako bi nedjelju dočekali svečano, a obavezno se išlo i na jutarnju svetu misu u staru crkvu na zajedničkom groblju u obližnjem Beketincu, posvećenu svetoj Margareti. Na žalost, kako smo čuli, crkva je teško oštećena u nedavnom potresu i zatvorena je za javnost. Spomenimo da je u selu rođen i župnik Marko Ocvirek,
Kao i mnoga susjedna mjesta, selo je imalo i svoj glazbeni sastav u kojem su svirali Stjepan Lončar, Drago Blažinčić, Drago Bačan, Slavko Ocvirek i Stjepan Bugan. Tamburaši su svirali u kućama na privatnim zabavama, a kasnije i u društvenom domu koji je sagrađen oko 1967. godine. Među inicijatorima gradnje bili su Drago Blažinčić, Đuro Smoljanec, Stjepan Mrnjavčić i drugi čija imena nismo uspjeli saznati. Materijal za gradnju prikupljan je od samih mještana, a sami su ga i sazidali. Danas je u fazi obnove, a kako smo se sami uvjerili, za sada je dobio novo krovište i limeni pokrov. Dom za svoje potrebe koriste i vatrogasci čiji je predsjednik Marin Kralj a zapovjednik Bojan Blažinčić.
Mjesto je 1975. godine i asfaltirano, a svaka obitelj je za tu blagodat plaćala po količini zemlje i mehanizacije koju su posjedovali pa je tako naš sugovornik seoski asfalt patio 1400 tadašnjih njemačkih maraka. Naselje ima struju i javnu rasvjetu, telefon, Internet i društveni dom, te raspelo podignuto 1913. godine. Vodu, plin i kanalizaciju nemaju. Selo u kojem je pred pedesetak godina bilo više od 160 grla stoke, danas ima pedesetak krava koje još uvijek drže Marin Kralj, Mladen Šarutan, Ivan i Bojan Blažinčić, Stjepan Mrnjavčić i Đuro Žugec. Drago Letoja bavi se svinjogojstvom na veliko i ima vlastite krmače i tovljenike. Ostali radno sposobni mještani zaposleni su većinom u tvrtkama u Zagrebu, Križevcima i Vrbovcu. Danas u 22 kuće živi stotinjak stanovnika, od kojih su najstariji Barica Blažinčić i Stjepan Mrnjavčić. Raduje i saznanje da je u mjestu i petnaestak mališana i troje đaka. Valentina i Bojan Blažinčić, roditelji su najmlađeg mještanina.
