Upoznale smo se prije 6 ili 7 godina, ne sjećam se, onako, znale smo se iz poslovnog svijeta. Ja ju nazovem, ona mi da izjavu ili snimimo emisiju i to je to. Prije par godina odlučile smo da ćemo postati prijateljice. Mislim, ne odlučuje se to, to se jednostavno dogodi, po meni kao i kod ljubavi, ili kliknete ili ne. Počele smo se družiti i lagano upoznavati, saznala sam da je već godinama, i više nego što ja uopće znam da ona postoji, u vezi s jednim dečkom, kojeg isto znam iz poslovnog svijeta, ali nikad, ama baš nikad nisam ni pomislila da su skupa niti postavljala pitanja „tko, što, kada, gdje i zašto“ ako nije imalo veze s poslom. Malo mi se i nasmijala kad je shvatila da ja nemam pojma da su oni ljubavni par. Objasnila sam joj da nemam naviku s ljudima s kojima se družim, sjediti i pričati o ljudima s kojima se ne družim i upravo zbog toga nisam znala niti taj dio njenog života niti ijedan drugi. Evo nas danas, par godina kasnije, znamo se u dušu. Predivno.
Upoznala sam ga prije više od 15 godina valjda. Sjećam se da je jedno vrijeme u svojoj buntovničkoj fazi hodao s mojom prijateljicom pankericom. Tad sam znala svašta o njemu. Život nas je ipak razdvojio (kako dramatično), a nedavno nas opet spojio. Krećemo se u istoj/sličnoj branši, ali ne družimo se. Jednostavno imamo drugačije ljude oko sebe. Život nas je onda još malo više spojio pa sam saznala kako je prije par godina imao moždani. Prvo nisam znala da li da ga klopim jer me zeza ili je stvarno ozbiljan, ali samo par sekundi kasnije saznajem da se ne zeza. Pita me on, nakon poduže špotancije što ga ne pratim, a on je poznata osoba, pa kako to da ti to ne znaš? Kažem mu ja – Jednostavno, ne znam takve osobne stvari o ljudima s kojima se ne družim. Ne zanimaju me, ne pričam sa svojim ljudima o ljudima koji nisu dio mog života. Nadodam da mi je evo i „drago“ što sam to saznala od njega, a ne sa strane, iako nije baš neka tema za pljesak. I završimo priču.
Prošli tjedan sam malo promijenila lokaciju ispijanja kavice, a počastila sam se i ručkom i shvatila odmah, momentalno, nakon tri odlaska u centar nam grada, zašto ipak češće zaobilazim bučnija mjesta i odabirem lokacije gdje ima manje ljudi, a oni koji i jesu oko mene su većinom poznati. Shvatila sam, možda bolje rečeno, sjetila sam se, zašto mi je veći gušt sjediti na nekoj maloj terasi i piti kavu, a ne biti u centru zbivanja.
Osim što sam očigledno zaljubljena pa sam odmah i ljepša, također sam se, očigledno je, počela sređivati i lijepo oblačiti poradi jednog gospodina koji je na neki način u nedavno vrijeme postao dio moje svakodnevice (jer žene se sređuju samo radi muškarca, ne radi sebe, to nikako). Ne bih htjela reći da je postao dio mog života, ali dio moje svakodnevice je postao. I ja se, kako navodi kažu, očigledno „uređujem za njega“.
Jer, pazi ti to, prije mjesec – nisam ja tako izgledala, kako navodi kažu.
A-a, jok. Mora da je zbog njega.
Možda kad bi malo češće ipak ljudi koji imaju i koju pametnu za reći, to glasno i napravili, u bilo kojoj situaciji u kojoj vam dođe u glavu „ma ne zamaraj se“, možda bi i ovo društvo oko nas postalo malo pametnije, moralnije, jednostavno jednom riječi, bolje, možda bi se onda i neki ljudi fokusirali na svoj život, a ne pokušavali dokučiti što se događa u tuđem.
Stavimo na stranu činjenicu da je zahladilo i da više ne hodam svijetom kao papiga u šarenim hlačama i šljokičastim, rozim ili zlatnim patikicama, stavimo na stranu da mi je i kosa narasla u ovih godinu dana i da me mnogi, vrlo poznati ljudi, koji očito znaju SVE oko sebe, nisu vidjeli s tom kosom, jer ne pohodim baš društvena događanja, stavimo na stranu što SVI, ali svi moji bližnji znaju da je moja pošalica (oprosti joj Bože na riječima slijedećim), „ciganka po ljeti, dama po zimi“,ma nebitno je i što sam si prije mjesec i pol dana instalirala aplikaciju koja me svaki dan, svakih sat vremena podsjeća da popijem čašu vode, koja mi svako jutro daje trofeje za odspavanih osam sati, koja me svaki dan pita jesam li spolno općila ili mastrubirala. (učinkovitost mi je 2 od 3 – pa si ti misli u kojoj kategoriji svaki dan ne izađem kao pobjednica u očima aplikacije).
Moram priznati da me ta aplikacija preporodila, nemate pojma (znam da imate, ali nekad to zaboravimo) kaj se sve u životu čovjeku promijeni na bolje dok stavi svoje zdravlje na prvo mjesto.
Postane i ljepši.
No, nebitno je to. Nebitno je to sve. Bitno je da sam ja nekome, tko me ne zna, ali misli da zna, postala ljepša, očito, ali očito i nedovoljno lijepa da mi da kompliment, ali dovoljno lijepa da upali svoj zao jezik i pokrene priču da se ja sređujem zbog tog novog, iz moje svakodnevice.
Pa da je to i istina, što je to ikoga briga. Pogotovo one koji nisu povezani s mojim životom na nikakav način.
Ali neka, slatko je to. Slatko je to i kako takve i razne informacije dođu do mene povremeno, jer ipak, postoje ljudi koji me i znaju, ali stvarno znaju, iako možda to treća strana ne zna ili nije svjesna toga dok razveže svoj jezik.
No, to je fakat nebitno, meni je to, kako sam maloprije gore i napisala, slatko.
Netko nas voli, netko nas ne voli. Nekoga volimo, nekoga ne volimo. Netko nam je simpatičan, netko nam nije. Sve je to šaroliko i zbog toga i zanimljivo.
Netko bira svoj život iskoristiti na najbolji mogući način i ne zamarati se baš sa apsolutno svakim bićem u našem nam gradu, netko si daje pravo da javno priča o nekome, samo zato što je taj netko javna osoba, netko koristi zle riječi, netko lijepe, netko ima život, netko nema. Netko je sretan svojim životom i ljudima oko sebe. Netko je nesretan svojim životom pa onda priča o životima drugih ljudi koji su mu nesimpatični iz nekog razloga i tako to ide u krug.
Meni je samo zanimljiva činjenica da, iako se nikad, nisam smatrala poznatom osobom, u smislu „zvijezde“ i nikad se ni neću smatrati time, jer živimo u premalom gradu da bi si itko davao takve titule, očito je da me neki ljudi vide drugačije, a samim time i daju si za pravo da pričaju o meni sve i svašta. To je meni zanimljivo, spoznaja da sam ja, toliko nekome bitna da ima snage i vremena trošiti svoje riječi na mene i pričati o mome životu. Ali valjda je to cijena mog posla. Ne znam.
Vraćam se opet na ono što iznova i iznova ponavljam, možda kad bi malo više razmišljali o sebi i svojem životu, svojim problemima i manama, svojim dobrim ili lošim stranama, možda bi bili sretniji ljudi.
Često čujemo oko sebe kako bi trebali zanemariti one koji su malo prizemniji od nas, ne upuštati se u rasprave, ne spuštati se na njihovu razinu, jer s budalom navodno ne možeš izaći na kraj. Možda kad bi malo češće ipak ljudi koji imaju i koju pametnu za reći, to glasno i napravili, u bilo kojoj situaciji u kojoj vam dođe u glavu „ma ne zamaraj se“, možda bi i ovo društvo oko nas postalo malo pametnije, moralnije, jednostavno jednom riječi, bolje, možda bi onda i neki ljudi postali fokusirani na svoj život, a ne pokušavali dokučiti što se događa u tuđem.
Neki dan mi je jedan poznanik, jako drag čovjek s kojim sam imala prilike pričati par puta i kojem se divim na njegovim postignućima, rekao – divim ti se što si ti sve ono što bi ja htio biti, a ne usudim se to javno reći. A ti kažeš i vidi se da te briga što će netko reći. Vidi se da si zrela cura i si se izgradila i ne dao Bog da nađem toga koji je tebe povrijedio i zbog kojeg nekad, čini mi se, pišeš i pričaš iz osobnog iskustva.
Eto, to je jedan od rijetkih primjera ljudi koji me znaju, ali me ne znaju, ali imaju toliko dobrote u sebi i toliko pronicljivosti i što je još bitnije, ljubavi, a ne zlobe, pa onda znaju uputiti i koju lijepu, a možda i istinitu riječ.
Nije sve baš tako ružno i nisu svi oko nas baš tako loši ljudi.
Idem se srediti. Pretvoriti se u damu. Možda se podružiti i sa svojom aplikacijom i još koji trofej zaraditi danas.
Nikad ne znaš. Nikad ne znaš kod mene kaj je slijedeće na repertoaru, ali sva sreća što postoje ljudi koji znaju o mom životu više nego ja sama. Samo ljubav. Samo ljubav ljudi!
