Stigla nam je jesen, a time i povratak nekih od naših najdražih rubrika poput rubrike ‘Tjedni prvak u gluposti’, ‘Topla ljudska priča’ i ‘Nepopularno mišljenje’. Ovoga tjedna u ‘Nepopularnom mišljenju’ dotičemo se najrecentnijeg od mnogobrojnih zbivanja u gradu, a koji se bavio budućnošću danas nepopularne Svilarske ulice i pokušajem njene revitalizacije.
Iako na početku treba reći da je svaki pokušaj odmaka od postojećeg nezadovoljavajućeg stanja prema boljem pohvalan i da je misliti u budućnost bolje nego misliti u prošlost ili ne misliti uopće, čini se da projekt Agora Svilarska kvart nije polučio nekakvim pretjeranim uspjehom, a razlozi su za to višestruki.
Prvo, a to je nešto s čime na lokalnoj razini muku mučimo već niz godina, jest potpuno promašen vizualni identitet cijelog događanja. Čvrsto vjerujem da je izuzetno važno kako stvari izgledaju i kakav im se vizualni identitet pripisuje, ako ne zato da budu ugodne oku, a onda barem zato da budu privlačne i jasne potencijalnoj publici bez koje niti jedno događanje nema pretjeranog smisla. Plakati za Agoru Svilarska kvart su, najblaže rečeno, grozni i više nalikuju na nekakav protokolarni hodogram nego na plakat za nekakvo događanje. Na plakatu tako vidimo dvije velike sivozelene površine, na jednoj piše PROGRAM, a na drugoj je taj program ispisan infinitezimalno malim fontom koji čovjek može pročitati jedino elektroničkim mikroskopom. Sve to je vrhunskim fotošopom nakeljeno na crno bijelu fotografiraju Sinagoge koja bi imala biti najprepoznatljivijom zgradom u Svilarskoj, no koja je fotografirana tako da će malo tko prepoznati o kojoj se zgradi u Koprivnici radi, a iznad svega piše Agora Svilarska kvART i dva datuma. U vrijeme kada se plakati više ionako ne lijepe po gradu, nego služe kao zgodan post za Facebook event u koji možemo detaljno i pregledno upisati cjelokupni program nekog događanja, a u realnom vremenu i sve njegove eventualne izmjene i čak ga prenositi uživo sa svog pametnog telefona, ovakav je plakat potpuno promašen, a o tome zašto na društvenim mrežama nije napravljen event (barem ga nisam našao, a što je, ako i postoji, opet jedan od problema) moglo bi se razgovarati satima i danima, no zaključak bi uvijek bio isti, a to je – tko će ga znati, s obzirom da cijeli proces traje minutu i pol i četiri klika mišom.
Drugi problem je upravo program ispisan tim infinitezimalno malim fontom. Sve je počelo pričaonicom za bebe i malu djecu što je svakako slatko i dirljivo, ali nema pretjerano veze s projektom kojemu je cilj odlučiti što i kako sadržajno i urbanistički sa Svilarskom u budućnosti jer sumnjam da su to pitanja koja more bebe i malu djecu niti će to biti najučestaliji budući svakodnevni korisnici te ulice. Ne mislim pritom da bismo bebe i malu djecu trebali zakinuti za korištenje Svilarske ili za njima predviđene sadržaje u toj ulici, ali možda bi ubuduće takve evente trebalo početi s nečim što bi publici s nešto jačom kognitivnom moći objasnilo o čemu će tu naredna dva dana biti riječi. Uslijedila je tribina ‘Napali se na neuspjeh’ s čim nemam problema, osim što je na plakatu ostalo nejasno na koji se to način tiče Svilarske, a sve je završilo cjelodnevnim održavanjem snimanja serijala ‘Skriveno lice Koprivnice’ u kojem žitelji Svilarske govore o Svilarskoj. Drugi, udarni dan događanja, počeo je jogom. Okej. To je barem zdravo. Nakon joge, prolaznici i posjetitelji mogli su sudjelovati u edukativnoj šetnji Svilarskom s čime također nemam problema, baš kao ni s ostatkom glazbenog, edukativnog i izvedbenog programa kroz poslijepodne ili s predstavljanjem projekta koji se održao nekad negdje u kovitlacu tog raznovrsnog programa, a s čime je cijela stvar zapravo trebala i započeti. Tog drugog, udarnog dana, bilo je i cjelodnevnih aktivnosti poput ‘plot arta’, još jedne izložbe na ogradi bivše Klopizze, DJ-inga s balkona i projekta Walking Koprivnica. Sve je to skupa pohvalno jer pokazuje da se razni ljudi u gradu bave raznim zanimljivim stvarima, iako je teško nekakva četiri rada zakeljena za ogradu dvorišta Muzeja nazvati ‘plot artom’, ‘artom’ ili izložbom uopće. Nešto je bolje izgledala izložba na ogradi bivšeg restorana dok je DJ-ing bio potpuni promašaj zbog termina, a slučajnim je prolaznicima Walking Koprivnica ostao potpuno nejasan jer, ruku na srce, ipak se radi o jednom čovjeku koji naokolo hoda s kamerom na štapu i drugom koji to snima dronom pa slučajni plebs, vjerujem, nije dometnuo o suvremenu srž toga o čemu se tu radi.
Nadam se da me nitko neće krivo shvatiti, iako znam da hoće, jer i ja sam ću uvijek biti u prvim redovima i izgorjeti do kraja u pokušaju da se napravi ‘nešto’, a što je ‘drugačije’, ‘suvremenije’ i moglo bi na bilo koji način doprinijeti kulturnom i ostalom boljitku ovoga grada, no čini se da još uvijek nismo kadri dometnuti dalje od nekakvog ‘sajmovanja’, ‘štandovanja’ i lošeg ‘prošćenja’, ma kolikim se silama trudili. Kad se takav pristup pomiješa s onim neuništivim ‘za svakoga ponešto’ ili, još gore, ‘moramo zvati sve s kulturno-umjetničke margine koji se nečim bave i od toga napraviti nekoherentnu salatu zato da se netko ne bi naljutio jer se svi znaju i ne bi nam baš bilo zgodno da se okolo priča i pita zašto se nekoga zvalo, a nekoga drugoga ne’, dobijemo upravo ono što smo i dobili, lošu realizaciju jednog od potencijalno najzanimljivijih i najpotrebnijih projekata kojem sam se svesrdno i iskreno veselio tjednima unaprijed.
Na kraju, problem je i u samoj premisi, a premisa je ponovno ona već tradicionalna – prvo ćemo nasilno nešto proglasiti nečim, a bez da za to ima nekog većeg pokrića, to ćemo držati kao nekakav uspjeh i pomak prema nečemu iako će sve ostati isto, a tek ćemo onda i na kraju početi na tome i raditi. Premisa bi, usudim se reći, trebala biti obrnuta. Neće Svilarska postati ‘umjetničkom ulicom’ zato jer ćemo je mi tako nazvati, a onda to i svekolikom pučanstvu obznaniti na nekakvom eventu, nego baš suprotno i jednostavno: Svilarska će postati ‘umjetničkom ulicom’, ako i kad postane ‘umjetničkom ulicom’, to jest, prvo mora postati mjestom koje će privući umjetnike i kulturu, mjestom okupljanja i kreativne i druge aktivnosti, mjestom zadržavanja i razmjene ideja, a tek onda je takvom možemo nazvati i proglasiti. Princip je to sličan onim projektima poput ‘Grad prijatelj djece’ gdje se prvo postavi nekakva tabla na kojoj piše da je taj i taj grad prijatelj djece, a tek se onda shvati da je sve je zapravo ostalo kako je i bilo ili certifikatu ‘Koprivnica grad za mlade’ gdje se prvo napravilo nekoliko nekakvih murala na kojima piše ‘Koprivnica grad za mlade’, a tek je nakon toga netko pita je li Koprivnica zaista grad za mlade, što se po tom pitanju čini, što to zapravo znači i slično. Takvi ‘politički prečaci’ možda jesu korisni u pisanju priopćenja i uhodanoj vidljivosti u lokalnim medijima, ali ne pridonose mijenjaju stvarnog stanja stvari.
Agora Svilarska kvart se, nažalost, čini kao jedan od tih prečaca i nevoljko priznajem da mi je zbog toga neizmjerno žao. Zato svima želim više sreće drugi put i nikakvu zlu krv. Mislim, da ne bi ispalo da sad sve to pišem jer sam od onih koje nitko nije zvao…
Nepopularno mišljenje: Svilarska
