Podravka je 1955. u velikoj financijskoj aferi trebala biti ugašena ili pretvorena u pogon varaždinskog Kalnika, ali se kolo sreće ubrzo okrenulo

Koprivnica je u novijoj povijesti, posebno tijekom 20. stoljeća, jedan od najkonfliktnijih i najkontroverznijih hrvatskih gradova, vrijedan detaljnijih istraživanja. Do tog sam zaključka, zacijelo iznenađujućeg za brojne Koprivničance, pogotovo mlađe, došao nakon što sam se u protekla tri desetljeća bavio pojedinim segmentima lokalne povijesti. Na to su me navodile brojne epizode iz međuratne i ratne povijesti, a svake sam se sumnje riješio kad sam se suočio s društvenom slikom grada nakon 1945., dakle u komunističkom razdoblju, koje neke radije nazivaju po njegovom formalnom određenju kao ‘samoupravni socijalizam’.


Sve je to bilo praćeno velikim društvenim lomovima, netrpeljivostima, pa i pravim pogromima. Fluktuacija je stanovništva bila veća nego u većini hrvatskih urbanih središta.
Podsjetit ću, što sam još 2001. detaljno upisao u knjizi ‘U žrvnju državnog terora i ustaškog terorizma’, da se Koprivnica u prvoj jugoslavenskoj državi suočila s propašću glavnine svojih industrijskih kapaciteta, ponajprije kemijske i metalne industrije. Zato je postala možda i najveće uporište nadolazećeg ustaškog pokreta, tim više što je s mađarske strane Drave bio i emigrantski kamp za terorističku obuku, u kojem su vrbovani i marseilleski atentatori na kralja Aleksandra. Koprivnica je tada bila pozornica za krvava razračunavanja. Nimalo manji problem nisu bile ni žestoke podjele među građanima na hrvatske nacionaliste i jugoslavenske unitariste. Štoviše, i nacionalisti su se dijelili na dvije nepomirljive struje: HSS-ovske aktiviste koji su zagovarali puni hrvatski suverenitet unutar Kraljevine Jugoslavije i pravaško-ustaških skupina koji su inzistirale na nacionalnom osamostaljenju.

Zrno razdora bilo je, dakle, posijano i prije stvaranja NDH, tako da u razdoblju 1941.-1945. slijede valovi odmazdi. Ustaše osnivaju logor Danica, prvi u toj kvislinškoj tvorevini, koji se puni i njihovim ideološkim protivnicima, od kojih je dio i likvidiran. Partizani 1943. ulaze u grad i strijeljaju one koji su se najviše istakli u organiziranju ustaške vlasti i prokazivanju njihovih aktivista. Početkom 1944. ustaše se vraćaju u grad i po gradskom parku vješaju one za koje se znalo da podržavaju partizanski pokret. Iste se godine tu odvija i najkrvavija ratna bitka na hrvatskim prostorima, kad partizani ne uspijevaju ponovno zauzeti grad.
Naposljetku, partizani u svibnju 1945. preuzimaju sve poluge gradske vlasti, o čemu sam, između ostalog, pisao u svojoj ovih dana promoviranoj knjizi ‘Podobnost, represija, oskudica, uzlet, bunt’, čiji je izdavač Gradski muzej u Koprivnici. Kako se i moglo pretpostaviti, u gradu i njegovom kotaru slijedila je nova represivna faza, kojim se komunistički režim obračunavao s sa stvarnim i potencijalnim neprijateljima, a temelj toga življenja u sveopćoj oskudici postala je politička podobnost.

Komunisti su nacionalizirali ili rekvirirali i ono malo gospodarstva koje je u Koprivnici ostalo do propasti Kraljevine Jugoslavije, na što se nadovezao najprije sukob sa zapadnim saveznicima, a od 1948. i sa Staljinom. Zato je Koprivnica sve do pred kraj 1950-ih godina živjela u krajnjoj oskudici, nezamislivoj za današnjeg građanina. Kruha nije bilo dovoljno čak ni za državne blagdana, a u njemu se nerijetko mogao pronaći i pokoji šaraf ili komadići ugljena. Meso si je malo tko mogao priuštiti, iole kvalitetnija odjeća i tehnička roba mogli su biti nabavljeni samo uz dobru vezu. Šverc je bio jedini pouzdaniji način preživljavanja, a zbog njega se, čak i u minimalnim količinama, išlo u zatvor, uz javno oglašavanje takvih drakonskih kazni u lokalnom listu.
Crkva je stalno bila napadana i ismijavana, a nogometaši Slavena javno su optuživani da nezasluženo dobivaju toliko ‘hranarine’ koliko radnici u proizvodnji imaju plaće. U gradskoj su bolnici u većini soba boravili zaposlenici, koji su od bolesnika uzimali i pokrivače i plahte, a joj sredinom 1950-ih nije bilo odgovora na pitanje treba li gradu i sanitetsko vozilo, kako se bolesnici i stradalnici ne bi dopremali konjskim zapregama. Stambeni je standard bio da dvije obitelji s djecom žive zajedno u dvosobnom stanu.
Jedina su zabava bile 23 gradske gostionice, u kojima je uobičajena teme bila kako ‘u toj čaši vode ima i pokoja kap vina’, dok se za kartu u jedinom koprivničkom kinu više sati čekalo u redovima, ponekad i uz tučnjave. Komunalne su službe i za ljetnih vrućina oko podneva čistile kanalizacijske jame. Više od tisuću učenika tadašnje osmogodišnje gimnazije imalo je nastavu u jednokatnoj zgradi današnje osnovne škole. Većina ključnih gradskih ulica još nije postojala, a s ponosom je objavljivano kad su neke od njih zahvaljujući dobrovoljnom radu građana nasipane i šljunkom. Električnu energiju nisu imala čak ni sva prigradska naselja.
Koprivnica je, pojednostavljeno, sve do pred kraj 1950-ih godina bio grad koji nije obećavao, točnije jedno malo provincijsko administrativno središte. Tek je Podravkino lansiranje Vegete i još nekoliko popratnih proizvoda napravilo ogromni iskorak pa Koprivnica 1960-ih godina postaje možda i najbrže rastuće hrvatsko industrijsko središte, nakon čega je dobila današnju urbanu fizionomiju. Još 1955., što je malo kome bilo poznato, Podravka je nakon ogromne političke i financijske afere vezena iz obnovi njenih proizvodnih pogona bila na samom rubu likvidacije, u najboljem slučaju pretvaranja u pomoćni pogon varaždinskog Kalnika. Prvi Podravkin direktor Juraj Mucko imao je hrabrosti suočiti se s teškim optužbama o svjesnoj prevari lokalnih i republičkih struktura, zbog čega je žurno smijenjen, ali je također optuživani član njegova tima Pavle Gaži nakon dvije godine preuzeo realizaciju tog razvojnog koncepta. U tome su nemjerljivu ulogu imali i razboriti pojedinci iz tadašnje lokalne vlasti koji su također preuzeli u osobnu odgovornost davanjem novih kredita i bankovnih garancija vrijednoj čak 1,87 milijardi dinara.

Dakle, realne su šanse bile da Podravka kao tvrtka danas uopće i ne postoji. No, umjesto neslavne propasti, Koprivnica je zahvaljujući toj Podravki postala grad koji se danas diči tezom da je skrojen po mjeri kvalitetnog življenja svojih građana. Kolo sreće se toga puta dobro okrenulo.


Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com