Godina je 2002, na izvanrednim trećim predsjedničkim izborima natjecalo se devet kandidata, a pobjedu je odnio Stjepan Mesić, dok je predsjednik Vlade Ivica Račan.
Atmosfera u Hrvatskoj po mnogome je drugačije nego što je to danas, a baš ta 2002. godina označava kraj jedne i početak sasvim druge ere hrvatske vlasti dolaskom Ivice Sanadera.
Godinu ranije na lokalnim izborima u Koprivničko-križevačkoj županiji najviša glasova dobila je kandidacijska lista Hrvatske seljačke stranke čiji je nositelj bio Josip Friščić. U županijskoj skupštini najviše mjesta ima HSS, potom HDZ, dok je SDP na trećem mjestu, a u koprivničkom Gradskom vijeću najviše mjesta ima SDP, potom Liberalna stranka, a tek onda HDZ. Zvonimir Mršić bit će gradonačelnik narednih 11 godina, a župan narednih 17 Darko Koren.
U toj i takvoj političkoj konfiguraciji koja je i lokalno i nacionalno potpuno drugačija od današnje, u Koprivnici je nastupio Marko Perković Thompson, isti onaj koji je početkom ovoga tjedna na zahtjev hrvatskih rukometaša, a protivno odluci Grada Zagreba i uz direktnu i po svemu sudeći protuustavnu organizaciju Vlade RH i Hrvatske demokratske zajednice, nastupio i na glavnom zagrebačkom trgu.
I dok se politička situacija u Hrvatskoj na nacionalnoj i lokalnim razinama mijenjala, Thompson je otprilike ostao isti – osim što je i danas najpopularniji pjevač u Hrvatskoj, oko njega se i dalje lome politička i ideološka koplja, a on diljem Hrvatske bez iznimke puni arene, trgove i dvorane.
Tako je bilo i te 2002. godine kada je nastupio u sportskoj dvorani u Koprivnici, a o čemu su novinari zapisali: Koprivnička je sportska dvorana prošlog petka bila ispunjena kao nikad dosad. U dvosatnom koncerti nisu uživali samo klinci mlađi od sedam godina, nego su i bake starije od 77 godina pjevale u glas s publikom sve poznate hitove.
Zapisali su i ovo: Iako su mladi bili odjeveni u crne majice s Thompsonovim likom ili pak sa znakom U, možda ni ne znajući što to znači, činjenica je da se na koncertu okupilo mnoštvo koje podržava Thompsonovo izražavanje Hrvatstva, te proklamiranje vrijednosti Boga, obitelji i svojeg naroda.
Thompson i njegova publika, po svemu sudeći, već su više od 20 godina isti i, neovisno o trenutnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj, gaje ista uvjerenja pa čak i ona koja su zabranjena Ustavom RH ili ona koja smo civilizacijski odlučili etiketirati kao najgora moguća u povijesti ljudskog roda.
Thompson je cijelu svoju karijeru bez sumnje politička figura, danas možda više nego ikad, no te 2002. godine nakon koncerta u razgovoru za Glas Podravine, izjavio je da su se političari uvukli u sve pore pa i u glazbu.
– Po meni politika ne bi smjela imati nikakve veze ni s čijim Hrvatstvom, pa tako ni s mojim. No pošto se ona miješa u sve, tako se umiješala i u glazbu, a ja koliko god mogu od toga se mičem, ne želim kritizirati ni politizirati, no nažalost, politika je naša svakodnevica i moram reagirati, pa zato tako i reagiram – rekao je tom prilikom Thompson.
Mnogo godina kasnije, odnosno prošle i ove godine, Thompson očito ne misli da se kao glazbenik u politiku ne bi trebao miješati, a posebno ako se u obzir uzmu njegovi koncerti na kojima otvoreno poziva na rušenje zagrebačke Gradske vlasti ili pak okupljene pozdravlja ustaškim pozdravom što je bio slučaj i na koprivničkom koncertu, a što pak pokazuju priložene fotografije na kojima mladi također salutiraju Thompsonu onako kako smo se civilizacijski odlučili da to nećemo više nikada raditi. Očito nije tako mislio ni kada se pojavio na trgu u Zagrebu zajedno s hrvatskim rukometašima protivno odluci lokalne vlasti, a samo zato što mu je to omogućila nacionalna vlast, odnosno nitko drugi nego upravo – politika. Time se politika, osim što se oglušila na zakone koje je na neki način sama uspostavila, još jednom direktno umiješala u glazbu. Thompsonov nastup na dočeku rukometaša u izravnoj organizaciji Vlade i HDZ-a tako je zapravo bio politički, a ne sportski ili glazbeni skup, a još je k tome bio i nedemokratski što je pak između ostalih istaknuo i aktualni predsjednik Republika Hrvatske odnosno svih Hrvata sa svim njihovim ‘Hrvatstvima’, Zoran Milanović, rekavši kako je zaključak Vlade Republike Hrvatske temeljem kojeg je uzurpirala organizaciju dočeka hrvatske rukometne reprezentacije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu neustavan, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema baš nikakve pravne osnove.
– Iz tog neustavnog i nezakonitog postupanja Vlade RH proizašla je i nezakonita primjena policijske sile protiv komunalnih službi Grada Zagreba koje su spriječene u obavljanju svojih zakonom jasno propisanih ovlasti. Vlada RH provela je svjesnu destrukciju ustavnog poretka uz prethodno izmišljanje pravne osnove za svoje postupanje i postupanje Policije. Takvo postupanje Vlade RH zapravo je otimanje države i beskrupulozno izazivanje podjela među hrvatskim ljudima – napisao je na društvenim mrežama predsjednik Republike.
Najbolje je takvu diskrepanciju objasnio Miroslav Krleža u svom eseju ‘O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva’ još 1926. godine, odnosno prije točno stotinu godina:
Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator “hrvatstva kao takvog”, i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. (…) Hrvatstava u prošlosti bilo je čitav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protječu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protječući, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju. (…) Ali jedno je hrvatski mrtvac, a drugo hrvatska pogrebna poslovnica, jedno hrvatski grof, a drugo hrvatski kmet, jedno je radnik, a drugo poslodavac, a isto tako je jedno ljubiti, žaliti i naricati, a drugo je biti ranjav i bolestan. Jedno je fantazija u kakvoj-takvoj, ali ipak toploj i naloženoj sobi, možda čak vlaškouličkoj krčmi, a drugo je biti pregaženo stanje na otvorenoj pruzi svjetskih događaja, koji prelaze preko nas kao parni strojevi preko leševa na otvorenim prugama.
