Pejzaži koji podsjećaju na stvarni krajolik, ali ih se teško može smjestiti u neki određen prostor, fokus su slikarskog rada slikara Darka Markića još od 2021. godine. To je figurativno slikarstvo u kojem prepoznajemo motive iz realnosti, ali i fikcije bez jasne forme te prije svega prenosi emocije, a promatrač je onaj koji u svemu pronalazi priče i oblike. Slike svoj priče imaju ako ih ima i slikar, a slikarska priča Darka Markića otkriva čovjeka koji od samih početaka zna što želi te to i ostvaruje.
– Takva je vrsta slikarstva oslobađajuća, ali iziskuje i mnogo odgovornosti i materijala koji je, usput, jako skup. Ne završi bilo koji slikar u figuralnom slikarstvu, nego onaj tko je to spreman financirati i odraditi vrijedno i kvalitetno – priznaje Markić koji svaki slobodni trenutak provodi u svom kućnom atelijeru.
– Posebna je privilegija imati atelijer kod kuće i biti toliko neopterećen da u njemu provodiš onoliko vremena koliko u nekom trenutku želiš. Zaista ne znam koliko je to točno vremena, ali utvaram si da radim dovoljno. Uvijek mi je cilj u godinu dana napraviti pedesetak slika, ulja na platnu većih sobnih formata – kaže slikar koji je itekako svjestan da je slikarstvo u jednom smislu i posao kao svaki drugi te da se ‘romantičarska slika umjetnika’ ne može održati bez tržišne osviještenosti.
– Narudžbe su jedno, slikarstvo je drugo – svjesno će Markić koji radi iz unutarnje potrebe, ali se često dogodi da ‘na lageru’ već ima ono što netko traži.
Prije dvanaestak godina postao je jedan od prvih stanovnika koprivničke AK Galerije, a danas se kod kuće nastavlja baviti onim za što se odlučio još u osnovnoškolskim danima.
– Već sam u 5. razredu osnovne škole znao što želim, upisati Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu čiji je logičan nastavak studiranje bilo koje sfere likovnosti. Želio sam studirati arhitekturu, no nakon što sam vidio što se radi na likovnom i grafičkom odsjeku, rekao sam: ja to moram raditi! Arhitektura je moja tiha patnja i velika ljubav, ali sam upisao grafički odsjek na Likovnoj akademiji i mislim da sam dobro odabrao.
Borbeni avioni i borbeni psi
Markić je u karijeri izlagao na nekoliko samostalnih i pedesetak skupnih izložbi, a vjerojatno je najpoznatiji po slikama borbenih aviona i pit bull terijera koji su bili toliko traženi da ih je u njegovoj privatnoj arhivi ostalo tek desetak.
– Već dugo ne slikam borbene pse i borbene avione, no to je nešto što sam intenzivno radio otprilike od diplome 2006. godine pa do 2012. godine. Trenutno se ne planiram tome vratiti, no napravio sam ih oko 600 i sve završile negdje vani, a sebi sam ih u arhivi ostavio tek desetak – prisjeća se i napominje da u pozadini tih motiva nema nikakve agresije.
– Utopija bi bila govoriti o tome da je to zato jer sam rođen u Vukovaru, prošao rat i ostalo. Svakog čovjeka nešto fascinira kao motiv, baš kao što je nekome lijepa jedna pasmina, a nekome druga. Ja priznajem samo jednu pasminu i nju slikam zato jer je volim, jer sam imao te pse i jer je na platnu još fascinantnija nego uživo – iskreno će o nesvakidašnjim slikarskim motivima koji se duboko isprepliću s privatnim fascinacijama.
– Žao mi je što se o toj pasmini govori kao o agresivnoj ili ilegalnoj ili slično, iako i toga ima u Hrvatskoj. Valja zapamtiti da nema loših pasa, nego vlasnika. Imao sam dva pit bull terijera, no onda se dogodila obitelj i djeca te sam jednostavno shvatio da se psima više nemam vremena posvetiti do mjere do koje bih trebao. Ti su psi bile prave kamilice – priznaje.
I avioni su na platnu završili igrom slučaja kada se na Akademiji odlučio fokusirati na fotorealistično slikarstvo. Na internetu je naišao na fotografiju borbenog aviona koji ga je fascinirao i iskoristio je kao predložak, a onda je počeo beskrajno kopati, tražiti i slikati dalje. Kako kaže, s opsesijom je krenula i prodaja pa nije bilo razloga da se to prekine.
Umjetnost i politika
Nisu neobični samo motivi koji su se našli na Markićevim slikarskim platnima, već i činjenica da se uz slikarstvo okušao i u politici te pokazao da jedno ne pobija drugo jer i umjetnost i politika proizlaze iz unutarnje potrebe.
– Pitanje je prije svega što je politika i što je u ljudskoj naravi za koju mislim da bi se trebala prikloniti nekoj političkoj opciji. Ja sam se odlučio za liberalnu opciju koja je izuzetno bliska slobodi i mislim da tu ništa nije neobično. Mislim da bi neobičnije bilo da sam otišao lijevo ili desno, no izabrao sam centar i liberalizam jer takav jesam, to je bila jedna iskrena stvar – pojašnjava i dodaje kako je u politiku ušao iz želje da se u u našem gradu i županiji te liberalne ideje počnu jače provoditi.
– To nekome može zvučati kao utopija, demagogija i populizam, no nema drugih riječi, to je tako. U tome sam vidio prostor svog vremena, interesa i želja uz potporu stranke i edukaciju. Pokušao sam to primijeniti, a koliko jesam ili nisam, to će se vidjeti – zaključuje i napominje kako se iz politike počeo povlačiti jer više nema entuzijazma i vremena volontirati kao u mlađim danima.
Obiteljski čovjek
Unatoč umjetničkim i političkim ambicijama, Darko Markić prije svega je obiteljski čovjek, a kad ne predaje u osnovnoj školi, najviše vremena provodi doma sa suprugom Suzanom i kćerima Tenom i Tesom.
– Najviše sam doma, a ako idem van iz dvorišta, vozim kćerke na trening, idem na posao ili u dućan za potrebe kuće. Osim toga volim otići na ribolov, a i Tesa obožava kada kažem ‘mogli bi danas ići fatat ribe’. I to je obiteljska aktivnost jer sve što radimo, radimo zajedno – ponosno će o svojoj obitelji koja se ostvaruje na poslovnom i sportskom planu.
– U srednjoj školi i za vrijeme studija aktivno sam trenirao stolni tenis i veslanje, a danas se sportom umjesto mene aktivno bave kćeri. Tesa trenira tenis i u tome je izvrsna, a Tena trenira odbojku. Najvažnije mi je vidjeti da uživaju u toj igri, a dok radiš ono što voliš, rezultat ne može izostati.
Izvrsni se rezultati ne nižu samo u sportu jer supruga Suzana vlasnica je uspješnog kozmetičkog salona Salonček kojeg je otvorila prije dvije godine.
– Aktivnosti ima stalno, radimo od jutra do sutra. U našoj familiji je stalno neki ‘muving’, na to smo navikli i tako funkcioniramo – smije se Suzana i napominje kako u njihovom danu nikad nema ‘praznog hoda’ pa su jedva i pronašli vremena za ovaj opušteni razgovor.
Markići su se ostvarili u svemu što su dosad planirali i preostaje im jedino uživati u tome što radi, ali i u životu. Ništa, kako kažu, ne bi mijenjali, a sigurno je samo da će nastaviti smjerom u kojem već idu.
– Suzana i ja smo morali prebrzo odrasti i toga smo se primili ozbiljno. Odrasli smo već prije deset godina, a sad smo s 40 godina, vjerujem, ostvareni u svemu što smo dosad planirali. Naravno da će ona nastaviti sa svojim poslom i karijerom, a ja sa svojim i pitanje je gdje će to koga od nas odvesti, no siguran sam da to neće ići u drugom smjeru od ovoga u kojem trenutno idemo. Završili smo kuću, imamo dvije prekrasne kćerke koje nisu više ni toliko male te se polako ostvaruju u svojim sportovima i u školi… Što još planiramo? Raditi koliko možeš, uzeti koliko ti treba i uživati.
