Svašta se o politici može misliti i napisati, ali rijetko bi netko pomislio da politika ozdravljuje ili da nas može iscijeliti poput najvještijih vračeva i nadriliječnika, onih kakve gledamo u filmovima u kojima takvi mašu nekakvim zapaljenim ljekovitim biljem i mumlaju sebi nešto u bradu dok pacijent mirno sjedi i čeka na svoje sveopće ozdravljenje.
Čini se, ipak, da politika u Hrvatskoj, a posebno ona vladajuća, posjeduje baš takve karakteristike i da je dovoljno biti članom HDZ-a pa da se od svega oporaviš u najkraćem mogućem roku i nastaviš po starom kao da se ništa nije dogodilo.
Možda mislite da pretjerujem, no Banožićev primjer ukazuje upravo na to. Jer upravo je sada već bivši ministar obrane Mario Banožić po prvi puta nakon prometne nesreće koju je skrivio i u kojoj je poginuo Goran Šarić viđen u javnosti i to u jednom kafiću u Vinkovcima. Čovjek je to koji je u nesreći zadobio višestruke ozljede tijela, mozga, prsnog koša i ekstremiteta, a samo 13 dana nakon što je hospitaliziran, pušten je na kućnu njegu, e da bi se dvadeseti dan nakon prometne kalvarije pojavio i u lokalnom kafiću. Čudesan je to oporavak čovjeka koji je bio u takvom jednom lošem stanju da se nije ničega niti sjećao, a morao je zbog ozbiljnosti svog stanja iz vinkovačke bolnice biti prebačen u osječki KBC. Doktori, naravno, nismo pa o težini njegovih ozljeda ne možemo suditi, kao niti o tome koliko prosječnom čovjeku zaista treba da se oporavi od višestrukih ozljeda tijela, mozga, prsnog koša, ekstremiteta i amnezije, no zaista je izvanredno što se bivši ministar u nešto više od dva tjedna oporavio toliko da je mogao otići i na kavu. Čini se, dakle, da HDZ zaista iscjeljuje jednom sasvim drugačijom brzinom od one kojom se oporavlja običan puk pa bi ozljeđeni građani mogli ozbiljno razmisliti o tome da se učlane u vladajuću političku stranku, ako ništa, a onda da što prije mogu oporavljeni izaći iz bolnice na kavu i nastaviti dalje svojim poslovima.
Nije, međutim, samo pitanje toga što je Banožić nakon dvadeset dana već pio kavu, nego i s kim odnosno ni manje ni više nego sa Zlatkom Zovkom Bracom, bratićem šefa PU vukovarsko-srijemske. Iako je Braco novinarima rekao kako je s Banožićem prijatelj i ne zna zašto ‘nas novinare’ zanima tko s kim pije kavu, zaista nije zgodno da čovjek koji je prethodno ‘ispitan u strogo kontroliranim uvjetima’ prilikom kojih zaposlenici u policiji nisu smjeli koristiti liftove niti napuštati urede, kavu pije baš s bratićem šefa PU vukovarsko-srijemske. Takav ‘modus operandi’, razumije se, nije sporan hadezeovskoj ekipi, ali bi im barem onda trebalo biti jasno da se takvo što može učiniti spornim ovom običnom puku koji nakon teških ozljeda u bolnici provede i po nekoliko mjeseci, a onda se još nekoliko oporavlja.
Zato ove blagdane umjesto uobičajenih i već dosadnih blagdanskih poklona darujte svojim bližnjima člansku iskaznicu rukovodeće političke strane jer, nedajbože, nikad ne znate kad bi im mogla zatrebati za što brži i bezbolniji oporavak od ozljeda i izlazak iz bolnice.
I još nešto, vjerojatno ste primijetili da se ova kolumna odsada zove ‘Glup piša, a pametan pamti’. To je zato jer sam jednom prilikom urinirao na gradskim bedemima na za to nepredviđenom mjestu zbog gužve na toaletima i velike prirodne sile koja me u tom trenutku spopala, a što je u ovom broju Glasa između ostalog imao želje i potrebe istaknuti organizator Renesansnog festivala koji me u tom trenutku vidio kako se olakšavam skučen uz drvenu ogradu, uz naputak da se sukladno tome kolumna i preimenuje. Nemam ništa protiv jer je prijedlog izrazito duhovit, a ja prije svega cijenim dobar smisao za humor. Sreća je samo u tome da mi tada nije bila sila obaviti i nešto drugo jer bi se u tom slučaju ova kolumna morala zvati znatno neprimjerenije.
