Posao grobara dobro je plaćen i siguran, ali za njega se malo tko odluči. Davor Seđek (49) već 10 godina radi na koprivničkom Gradskom groblju i kako kaže, za njega je ovo posao kao i svaki drugi.
Iako za Davora grobarski posao nije bio njegov poziv i želja, nakon što je izgubio posao u koprivničkoj obućarskoj tvrtki, javio se na natječaj i zaposlio na groblju.
– Nije da me je baš vuklo, ali mora se raditi. Nakon nekog vremena našao sam se u ovom poslu i tu mi je sada dobro i nimalo ne žalim zbog toga. Nisam imao problema ni na početku jer poslu prilazim mirno i staloženo. Nisu me odmah poslali u vatru, prve sam tjedne samo gledao. Vidjeli su da sam zainteresiran i tako sam počeo raditi i na pogrebima. Prvi pogreb mi uopće nije predstavljao nikakav problem, čovjek se jednostavno mora isključiti. Naravno, emocije su prisutne, ali naučiš ih kontrolirati – priča nam otvoreno Davor te dodaje da su mu u početku kolege puno pomogle da stekne mir i sabranost koji su neophodni za ovaj posao.
– Težak je to kruh i fizički je težak, ali i psihički. Riječ je o svestranom poslu jer briga o preminulima ne staje nakon pogreba. Ona traje sve dok se raka pokojnika ne zakopa, stave aranžmani i nadgrobna ploča. Nakon tjedan dana vraćamo se na mjesto ukopa i mičemo uvenulo cvijeće i lampaše – priča nam Davor te nam opisuje svoj radni dan.
– Ujutro se obično kopaju rake, zatim se odvozi zemlja, pa imamo kratki odmor i tada kreće pogreb nakon čega imamo zatrpavanje i postavljanje aranžmana i križa na nadgrobnu ploču – ističe Davor čiji je konkretan posao u tijeku pogreba nošenje križa.
Prilikom svakog sprovoda na raspolaganju je petero grobara i svaki od njih obavlja svoj dio posla koji nije nimalo lijep. Samo kopanje rake je izuzetno prljav posao, posebice ako se kopa zemlja, blato, voda, a ako se tu još dodaju i vremenske neprilike poput kiše i vjetra, malo tko bi poželio ovo raditi.
Njegov odnos spram smrti, kaže, promijenio se u odnosu na dane kad nije bio zaposlenik Komunlaca. Tad mu je smrt bila strana i pomalo ju je mistificirao. Danas na nju gleda kao na normalnu sastavnicu života i ne pribojava je se.
Ipak, kako kaže, najtužniji dio posla su posljednji ispraćaji djece i mlađih osoba.
– Teško se pomiriti s tim da neke osobe nisu kročile pošteno u život i već su nas napustile. Takvi ispraćaji, osim tuge, sadrže nemjerljivu i specifičnu bol – objašnjava i kaže da zbog specifičnosti posla svake četiri godine, u sklopu sistematskog pregleda, prolazi obavezan razgovor s psihologom.
Što se tiče ekshumacija, koja se odnosi na vađenje i premještaj cijelog tijela, Davor potvrđuje da ih smatra najtežim dijelom grobarske rutine i one se na godišnjoj razini obavljaju 15-ak puta.
– Naravno da nije lijepo vidjeti tijelo pokojnika u raspadu. Nekad je čak i dosta ljigavo, a tu su i nesnosni mirisi od kojih se teško zaštititi. Služimo se maskama, rukavicama, stavljamo mirisne masti na nosnice, ali to nas ne može spasiti od nemilih prizora – tvrdi Davor i dodaje kako ljudsko tijelo u takvim stadijima širi posebno neugodan miris koji je nemoguće usporediti s bilo kojim znanim mirisom. Razloga za ekshumaciju je više, od preseljenja pokojnika na neko drugo grobno mjesto, do sudskih naloga kojima se želi otkriti moguće postojanje zločina ili se želi utvrditi genetska povezanost pokojnice ili pokojnika s mogućim nasljednicima. Osim na središnjem groblju, Komunalčevi grobari, njih ukupno 13, odlaze ekshumirati i na obližnja groblja koja i održavaju.
Pogrebi nekad i danas su dosta promijenjeni, posebice jer se prije sve obavljalo ručno, a danas grobari imaju bager i vozila za pokojnika i aranžmane. No ipak, kako kaže Davor, i danas se dosta posla mora obavljati ručno jer, primjerice, dio oko crkve i stare mrtvačnice je područje koje je dosta tvrdo pa im ne preostaje ništa drugo nego uzeti lopatu u ruke i baciti se na posao.
– Ručno kopanje iziskuje puno snage jer se raka kopa do dva metra dubine i za to nam je potrebno oko tri sata, a s bagerom smo gotovi za sat vremena. Raku kopaju dva grobara, a za otvaranje ploče dugačke gotovo metar, potrebno je i pet do šest grobara kako ona ne bi pukla – govori nam ovaj poseban grobar kojeg smo zatekli baš u pripremama za jedan pogreb.
Posao grobara, kako kaže, nije dugovječan i osoba ga obavlja do svoje 55. godine jer postaje previše fizički i psihički zahtjevan. Posebice jer se posao grobara ne svodi samo na sprovode i kopanje rake. On obuhvaća i čišćenje groblja, košnju, brigu o odlaganju otpada, sadnju borića i cvijeća, doček ožalošćenih, skupljanje lišća, kao i briga određenog groba na zahtjev korisnika, što je također jedna od usluga groblja i grobara, ali i ostale poslove koji rezultiraju činjenicom da je najmirniji dio grada u svakom trenutku slika i prilika urednosti.
Od Davora smo doznali kako posao grobara ne mora baš uvijek biti tužan i da nije sve tako crno. Primjerice, prije tri godine, prilikom jednog pogreba, odnosno u tijeku kada je velečasni imao govor, zazvonio je mobitel i krenula je pjesma ‘Odo’ ja’ Jelene Rozge, što je izazvalo smijeh u ispraćajnoj dvorani.
– U svojoj karijeri nagledao sam se zbilja svega, od rušenja ljudi za vrijeme pogreba, raznih želja korisnika, raznih tijela i kostiju pokojnika pa sve do napadanja nas grobara, jer znate ima svakakvih ljudi i kada im je teško, na koga će vikati, nego na nas – govori nam s osmijehom na licu Davor te dodaje da se već naviknuo na svakakve situacije i ništa ga više ne može iznenaditi. Za sada, kako kaže, ne planira mijenjati posao, a možda ovdje ostane i do mirovine.
