Postoje ti neki periodi kada čovjek jednostavno nije dobro. Postoje ti neki periodi kada čovjek izgubi osmijeh.
Postoje ti neki periodi u životu kada jedino što možeš odgovoriti na pitanje ‘Kako si’, je – Loše.
Kada te stvarnost ošamari tako jako da skoro padneš na pod, a ti kažeš ‘Bit će bolje, znam da će biti.’, pa nastaviš hodati, svjesna svega, ali nastavljaš hodati. Kada te stvarnost ošine tako oholo i slomi te kao da si od stakla, a ti kažeš ‘Dobro, neka, idemo dalje.’ , pa nastaviš hodati, boreći se iz dana u dan, gazeći sve kamenčiće koji ti se nađu na putu, gledajući u ono filmsko ‘bolje sutra’. Oporaviš se i od toga, čuješ sa strane od svojih prijatelja – Eto, rekli smo ti da će biti bolje. Kaj je to za tebe, lavice. Ti si neslomljiva.
Znala si i sama, ma znaš i sama da će biti bolje. Nekad treba duže, nekad kraće, da postane bolje, ali nekako je uvijek postajalo bolje.
A onda te stvarnost ošamari još i još i još. Pa staneš. Zajaučeš. Pustiš suzu. Dopustiš srcu da se slomi, izustiš ‘Loše sam.’, onako, drhtavim glasom, vlažnih očiju, sa knedlom u grlu, samo ga pustiš van i jednostavno priznaš da možeš biti sve i da jesi sve, ali sada, sada si samo loše.
U takvim trenucima želiš imati nekoga kraj sebe, nekoga tko razumije, nekoga tko će slušati, kome je stalo i tko će uzeti sve vrijeme ovog svijeta i pokušati shvatiti kroz što prolaziš, nekoga tko će prepoznati tvoju bol i tko će te saslušati od početka do kraja, a pritom te ne tjerati da se razvedriš. Treba ti u takvim trenucima netko tko te neće tjerati da se pretvaraš da je sve u redu, netko tko te neće tjerati da vjeruješ kako će biti bolje, netko tko te neće uvjeravati da trebaš prestati plakati.
Treba ti netko tko će svojim cijelim bićem prihvatiti tvoje ‘Loše sam.’, jer ne izgovaraš ga jako često. Iako si se našla stotine puta u situacijama kada bi se netko drugi već odavno prepustio. Iako si se našla stotine puta u situacijama kada bi neki vrištali na sav glas kako su loše, a ti si šutke, s malo manjim, ali postojanim osmijehom na licu gledala u to „bolje sutra“.
Iako si se našla već stotine puta, kako ošamarena na podu (ne doslovno) čuješ samo zujanje u uhu, ti nisi vikala na sav glas kako si loše.
Ali, ti si, evo sada, onako potiho, drhtavim glasom i s knedlom u grlu, rekla kako nisi dobro i samo želiš da to druga strana shvati i prihvati. I da te zagrli. Da te grli kao da nikad više neće biti dobro ili bolje, jer taj tren ti jednostavno treba samo to. Samo jedno obično – Tu sam i grlim te i slušam te i plačem s tobom.
Ovo nije jedna od tužnih kolumni, ovo je jedna od onih kolumni koja priča o svemu onome što smo svi barem jednom u životu doživjeli. Bili mi oni koji su došli do zida i ne vide dalje, ili pak oni koji su u takvim trenucima tješili ove prve. Nezavidna pozicija je i s jedne i druge strane u svakom slučaju.
ONA, ona zna da će biti bolje, zna da će „preživjeti“ i to, zna da je jaka i da se kao lavica nosi sa svime u životu, ali ona sada treba da ju shvatiš i da prihvatiš njezine osjećaje, tmurne dane, loša raspoloženja, tužne izraze lica. Ona treba od tebe da ne gaziš njene osjećaje svojim poticajnim motivacijskim riječima. Ona treba potvrdu od tebe da su njeni osjećaji, na koje ti nisi navikao ili navikla, stvarni i da imaju smisla. Ne treba od tebe da se stavljaš u njenu situaciju i kažeš joj kako si i ti to preživio. Da, lakše joj je ako zna da si bio u sličnoj situaciji, ali ne želi ona slušati tebe i tvoje probleme naredna dva sata, nakon što je izustila ‘Loše sam.’, jer znaš, ona sad ima svoje probleme, ona sad treba da ti slušaš nju. Iako na to nisi naviknuo. Iako na to nisi navikla.
Jedno – Što se dogodilo? – nekad znači puno više, nego sve riječi ovog svijeta.
Jedno sjedenje u tišini znači puno više nego bombardiranje pitanjima.
Jedan zagrljaj ponekad nudi rješenje svih problema ovog svijeta.
Sve ovo ne zvuči niti malo lagano ili jednostavno, a definitivno to ni nije.
I sama sam se znala naći u situacijama kada nisam znala kako reagirati, kako postupiti, što reći. S vremenom čovjek nauči kako je tišina, koja je tako brutalno nelagodna, upravo u takvim trenucima, najbolji lijek. Sjedneš. Šutiš. Pitaš možeš li ikako pomoći. I čekaš. Čekaš sa grčem u želucu i tupom boli u srcu, da druga strana progovori. I slušaš, slušaš i slušaš. Grliš. Pružiš joj riječi ljubavi. Riječi potpore. Puštaš ju da plače. Plačeš s njom ako ti dođe. Radiš sve. Samo joj ne govoriš ‘Bit će bolje, ništa to nije za tebe, ajde de, lavice.’.
Jer njoj je to sad, ovaj čas, sve.
Sve najgore.
I nemoj ti biti ta osoba koja će joj to oteti.
Koja će joj to oduzeti, sada kada je napokon zajaukala ‘Loše sam.’
Ponekad nemoj tražiti rješenje nečijeg problema. Ponekad samo budi uz nju. Uz njega. Ponudi ljubav i razumijevanje i ništa drugo. Pretvori se u uho koje sluša. U ruke koje grle. U prste koji brišu suze. U osobu koja će i lavici dopustiti da bude mala ranjiva maca.