Teška situacija u kojoj se našlo nekoliko romskih obitelji diljem županije, vruća su ovotjedna tema domaćih medija, uličnih ćaskanja i kafanskih razgovora. Jednoj romskoj zajednici prešutno je uništeno naselje u kojem žive nekoliko stotina godina, a druga navodno problematična romska obitelj vještom igrom prebacivanja loptice odgovornosti preselila se iz jednog sela u drugo i to u blizinu dječjeg vrtića. Drame zato ne nedostaje, a svi polemiziraju o tome kako balansirati suživot, toleranciju, multikulturalizam, poštivanje zakona i hvatanje u koštac s problemima koji neminovno proizlaze iz različitih koncepcija različitih načina života na istom prostoru.
Ljudima bi trebalo biti žao ljudi, misle ljudi, pa je jednim ljudima žao drugih ljudi jer su svi na kraju ljudi, a drugim ljudima smeta što svi ljudi ne žive jednakim ljudskim životima pa onda ti ljudi misle da su ovi drugi ljudi privilegirani i da im se živo fućka dok ostali mukotrpno rade, plaćaju poreze i namete i poštuju zakone ove zemlje svih ljudi. Ključno je, shvatili ste iz prethodne rečenice, biti čovjek čovjeku čovjek, a ne vuk.
Prilikom nedavnog posjeta jednom nedavnom događanju, u neobaveznom ćaskanju s nekolicinom okupljenih, slučajno se nametnula problematika u kojoj su se ovih dana našle naše razne romske zajednice, a svaka konstatacija počela je drugom nezaobilaznom konstatacijom ‘Nemojte me krivo shvatiti, ja sam tolerantan i protiv nikoga ništa nemam, ali…’. Taj i takav ‘mali ali’ ubrzo je potom prerastao u sve veći problem, samo da bi se na kraju pokazalo da svatko s Romima ima većih problema nego što je to spreman priznati sebi ili drugima. Napetost koja se stvara, a moglo bi ju se rezati zamišljenim nožem, proizlazi iz toga što se mnogi nalaze u shizofrenoj poziciji gdje ono što znaju da je moralno misliti zapravo i ne misle, a ono što misle previše je nemoralno da bi to jasno rekli i iza toga stali. Frustracija raste, a početna i ponešto bezazlena izjava da ‘nitko protiv nikoga ništa nema, ALI’ nastavlja bujati i u tren oka se pretvara u izjave poput ‘šteta da se u Drugom svjetskom ratu nije napravio bolji posao’ i slične. Zatečen i pomalo šokiran takvim izjavama, nije mi ostalo drugo nego ustati i pretvarati se da nešto moram raditi, samo kako bih sjeo za neki drugi stol za kojim se priča o tome kako je ovih dana baš izrazito vruće. Naivan čovjek zatrovan književnošću mogao bi načas pomisliti kako je uzrok ovakvim izjavama upravo nesnosna vrućina zbog koje je i Mersault onomad ustrijelio jednog Arapina, no ne valja se zanositi lažima kojima su nas stoljećima zasipavali razni književnici jer stvar je mnogo dublja i s Romima nema jedine i izričite veze.
Problem je da problem nije nedostatak tolerancije ili netolerancija prema romskim zajednicama, već lažna tolerancija, a još od vajkada znamo da ne valja reći ‘lažna svjedočanstva’. Sve dok ćemo prije birati biti lažno tolerantni jer tako nalažu naše civilizacijske tekovine nego izabrati biti otvoreno netolerantni, ali onda iza tog stava i stati, jasno dajući do znanja tko smo i što smo sa svim društvenim posljedicama koje to donosi, nećemo se kao civilizirano društvo pomaknuti naprijed i vidjeti tko smo, što smo i na čemu smo. U svemu tome najstrašnije je pomisliti koliko bi se ruku vinulo u zrak kada bismo opet bili primorani dizati ruke… Najbolje je nikada ne saznati.
