Subota je ujutro na gradskome trgu. Dok jedni prolaze s košarom svježeg voća i povrća, veselo pozdravljajući znance, drugi stoje u manjim skupinama, raspravljajući o kakvome važnom društvenom pitanju. Radnici postavljaju pozornicu za neki događaj koji će slijediti.
Stoljećima, pače tisućljećima, trg je središte urbanoga života. U klasičnoj grčkoj civilizaciji to je bila agora (< PIE *ger- „skupljati, okupljati”), prvo kao mjesto izdavanja proglasa i okupljanja za vojnu službu, kasnije i tržnica sa štandovima trgovaca i obrtnika, pa i prostor javne rasprave. Trgovina je, uzgred, izvorno aktivnost „prodaje na trgu” pa tek kasnije grana ljudske djelatnosti (i s vremenom specijalizirano mjesto). U nizozemskome se zato trg može zvati markt, slično kao engleski market „tržnica, tržište” (iz italskoga korijena *merk-). U grčkome su se pak od imena agore razvila čak dva glagola: agorázō “trgujem” i agoreúō “govorim (u javnosti)”.
Iz agore će se kasnije razviti rimski forum (< PIE *dhwer- “vrata, dveri”, očito vezano uz koncept otvaranja). Rimljani su zaslužni za tipični pravokutni oblik trga (omjera 2:3), koji je prema arhitektu Vetruviju morao biti dovoljno velik da primi mnoštvo, ali ne i prevelik, kako se ljudi ne bi osjećali kao patuljci. Forum je tipično bio okružen javnim zgradama, uključujući i hramove, a često je sadržavao kipove i spomenike te fontane ili zdence. Bio je popločan, ali se nije se koristio za promet kolima. Od 17. st. riječ forum koristi se u smislu (bilo kojega) prostora za javnu raspravu, u 20. st. prenesenoga i u virtualni prostor interneta.
Trgove oduvijek karakterizira otvoreni prostor, odakle i ime u romanskima pa i onda nekima germanskim jezicima npr. tal. plazza, njem. Platz (< lat. platea < PIE *plat- „pružati se”). Sličnoga su podrijetla i nazivi u mnogim slavenskim jezicima, npr. ukrajinski площа (ploša), vezano uz hrv. ploha. A kada koga zovemo da izađe na megdan („u borbu” odonosno „polje za nadmetanje”) ili kažemo da je nešto izašlo na mejdan („na vidjelo”), koristimo se riječju koja danas u turskome označava park ili trg.
Klasični pravokutni prostor, koji je u engleskome dao ime town square „gradski kvadrat”, doživio je kroz povijest brojne transformacije. Srednjovjekovni su gradovi bili ograničeni prostorom zbog zidina koje bi ih nerijetko opasavale pa su i trgovi bili manji. Fontane su tada imale praktičnu ulogu izvora čiste vode, a uz trg bi osim vijećnice često stajala i katedrala.
Kako su se zidine u renesansi počele rušiti, tako su se i gradovi širili, često u koncentričnim krugovima od središta s trgom. U slučajevima katastrofe poput požara, trgovi bi se gradili većima i raskošnijima, kao i kod izgradnje novih zvjezdastih fortifikacija. Barokni će trgovi biti zaista ogromni, s masivnim kolonadama (npr. trg ispred Bazilike sv. Petra u Rimu), a u 18. i 19. st. gradit će se avenije i bulevari da se građevine i spomenici mogu ugledati iz daleka. Rođen je vidik ili višta (iz mletačkoga vista).
Ako je, dakle, osnovna odrednica trga otvoren prostor, zašto bi onda rekonstrukcija jednoga renesansnog trga uključivala cjepkanje na neke šarene zone? Gradski trg, naime, dio je identiteta grada, a ne prostor za arhitektonske eksperimente. Dobro, reći ćete pomirljivo, pa nije tako strašno. Uostalom, još se nije rodio tko bi svima ugodio! Samo zašto onda koprivnički trg – sa svojim bojama, zonama i ultramodernim modnim dodacima – izgleda kao da to pokušava? Mogao bi tkogod još razviti agorafobiju!
