Premda nas savjeti pedagoga, defektologa i psihologa naučavaju kakav bi trebao biti naš odnos prema ljudima s intelektualnim ili tjelesnim poteškoćama, rijetko će nam te upute biti od koristi u svakodnevnim situacijama. Da, sugestija da se treba držati i ponašati ‘normalno’ posve je jasna do trenutka kada na ulici susretnete već odraslog mladića koga u kolicima gura njegova majka ili u vlaku sjednete kraj bake i njezine tinejdžerske unuke koja u psihotičnom strahu reagira na svako usputno zaustavljanje kompozicije.
Izigravati stanje kao da se ništa neobično ne događa, biti naoko ravnodušan ili iskazati empatiju, pogledati dijete i njegovu majku, napadno komunicirati ili gledati negdje u stranu, kao da vas more sasvim druge misli? Nemate li i vi te situacijske dvojbe, koje su podjednako i moralne i psihološke i misaone, dvojbe koja je otprilike ovakva: ako ne reagirate, čak i ne pogledate, mučiti će vas savjest da ste neosjetljivi, ako se zainteresirano uključite i napadno promatrate moglo bi se to lako protumačiti kao nepristojna znatiželja, a ako pak izigravate ‘normalnost’ mnogi će u tome načinu ponašanja prepoznati amatersko glumatanje.
Svaka priča o društvenoj inkluziji i o destigmatizaciji svakako je pozitivna. Ali, ona ostaje lijepa ili manje lijepa priča za sve koji nisu neposredno tangirani, bilo kao djeca s teškoćama bilo kao njihova uža ili šira obiteljska okružja. Jer, tek oni u potpunosti mogu znati i osjetiti svu težinu te situacije i iskusiti one duboke emotivne, psihološke, zdrastvene, materijalne i socijalne probleme i elemente koji utječu na život u takvim okolnostima. Srećom, s razvojem pojedinih društava – pa i našega, zajednice pokušavaju da stanja koja su nekada bila samo nevidljivi, često i skriveni obiteljski problem, dignu na razinu zajedničkog problema, ne samo zato da bi bar dijelom obitelj oslobodili napora i troškova nego da bi korisnicima omogućili kakvo-takvo uklapanje u društvo i neke oblike socijalne integracije.
Pišem ovih par redaka ponukan spomen-knjigom koju je nadavno, u povodu 60-godišnjice organiziranog školovanja djece s teškoćama u razvoju, izdao COOR Podravsko sunce u Koprivnici. Nastojeći izbjeći prigodničarski osvrt, pa i formu novinske informacije s taksativnim podacima, donosim samo jednu-dvije rečenice Radmile Popović, aktualne ravnateljice ustanove, koja je, uz pomoć kolegica i kolega, ovu publikaciju i načinila: Povijest duga 60 godina obilježena je promjenama stavova društva prema djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, razvojem svijesti o važnosti prihvaćanja različitosti i potrebe pružanja mogućnosti svima da uz stručnu podršku postanu ravnopravni članovi koji doprinose svojoj zajednici. Mijenjala se terminologija, mijenjali su se uvjeti, metode i načini rada. Nepromijenjen je ostao entuzijazam stručnjaka edukacijskih rehabilitatora kao i ostalih stručnjaka.
Dobro se sjećam nastanka i rasta te ustanove i lokalne povijesti školovanja učenika s teškoćama u razvoju – od posebnog razrednog odjeljenja do suvremenog Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Podravsko sunce, a poznati su mi i napori utemeljitelja, prije svega defektologinje Zlate Karlović. Povezanost sa tom školom velikim je dijelom i osobne prirode, višegodišnjega rada supruge u toj ustanovi, ali i mnogobrojnih boravaka u ateljeima koprivničkih slikara Baričevića, Mucka i drugih, koji su – zaslugom ravnatelja Pere Ivegeša – godinama radili u školskim prostorima, dotrajalim starim barakama u Križevačkoj ulici. Ti ateljei, svakodnevni susreti učenika i slikara, boravci u njihovim prostorima i bogati likovni život koji se u njima odvijao predstavljali su, zapravo, sjajne primjere integracije ustanove u društveni život Koprivnice. Danas su, dakako, druge okolnosti, sve je dignuto na višu razinu, veća su i ulaganja, ali – čini se – sve veće su i potrebe. Jer, najnoviji podatak (za Europu) da je 20 posto školske djece suočeno s mentalnim poteškoćama, a čak 10 posto pokazuje i kliničke simptome indikativan je i pokazuje kako su odnosi u suvremenim društvima postali takvi da će se, nažalost, centri za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju poput Podravskog sunca trebati širiti, a ne dokidati.
