Luka Balaško iz Koprivnice ima 13 godina, ide u sedmi razred. Moderna frizura, mobitel u ruci, širok osmijeh na licu. Veseli se treniranju nogometa u lokalnom klubu, voli gledati svoje omiljene YouTubere, mama mu ne da da ima Facebook pa „visi“ na Instagramu. Učenje mu baš i nije omiljeno, na što mama odmahuje glavom, radije provodi vrijeme igrajući Fortnite. Sve u svemu, tinejdžer kao tinejdžer, rekli bi mnogi. Tko bi rekao da je prije 13 godina njegova majka, Zdravka Balaško, danima i noćima strahovala hoće li ostati živ i svakodnevno pješačila do zagrebačke katedrale kako bi se pomolila za sina.
Na jednom ultrazvuku, u ranoj fazi trudnoće, liječnica je mladu buduću majku izvijestila o tome da joj djetetu nešto nije u redu s kralježnicom i da će vjerojatno biti invalid. Nakon tog šoka, uskoro su Zdravku i hitno prebacili u bolnicu u Petrovoj. Iako je bilo prerano, morala je roditi carskim rezom kako bi dijete imalo ikakve šanse da preživi.
– Dijabetičarka sam gotovo cijeli život, na inzulinu. Tijekom trudnoće nisam imala s time problema, sve je bilo odlično, stvarno sam pazila. No, bio mi je povišen tlak. Dijete je zaostajalo u rastu, više se nije uopće razvijao. Hitno su me prebacili iz Bjelovara u Zagreb i tamo su odlučili da moram na carski rez. Umirao je. Više se nisu čuli ni njegovi otkucaji srca – prisjeća se Zdravka.
Na svijet je došao u 26. tjednu trudnoće
Luka je rođen kao palčić, odnosno prerano rođeno dijete. Najavljenih problema s kralježnicom, srećom, nije imao. Na svijet je došao u 26. tjednu trudnoće, imao je 1020 grama i bio dug 21 centimetar, a liječnici su ga odmah po rođenju stavili na aparate kako bi preživio. Nije mogao samostalno ni disati. Kao da nije bio dovoljno malen, još je i pao na samo 920 grama. Njegovi roditelji proživljavali su svakodnevnu borbu sa strahom i stresom, a Zdravka nikada neće zaboraviti trenutak kada ga je vidjela.
– Kad su me doveli u kolicima nakon carskog reza, bojala sam se vidjeti svoje dijete, a kada sam ga ugledala… Ne možete zamisliti kako je to dijete bilo maleno. Najprije sam vidjela ostalu djecu u inkubatorima i mislila da je moje među njima, no onda su me doveli do njega. Bio je pun cjevčica, posvuda. Maska za kisik prekrila mu je cijelo lice. Bio je tako malen, kao štrucica kruha! Ma, i manje od toga, ovoliki je bio – širenjem dlanova Zdravka nam pokušava dočarati koliko je njen sin bio sitan.
Tek tada su počele prave teškoće, dovesti Luku na zdravu težinu i ojačati ga. Odbijao je hranu, padao na težini, njegova je majka ostala bez mlijeka za dojenje, zadavao je muke liječnicima, roditeljima i samom sebi, no u jednom trenutku nešto se promijenilo. Konačno, krenulo je nabolje.
– Bio je mjesec dana u inkubatoru, dugo je bio i na infuziji. Liječnici su zapravo čekali da dobije na težini tako da može početi samostalno jesti. Iz dana u dan bilo je upitno što će biti, no malo-pomalo, nakupio je 1700 grama i mogla sam ga početi hraniti na bočicu. Nije ni to išlo lako, ujutro sam provodila po dva sata s jednom bočicom pokušavajući ga nahraniti, ali zato sada jede za dvoje – uz smijeh će Zdravka.
U bolnici je proveo tri mjeseca
U bolnici je Luka proveo tri mjeseca, no ona je s njim mogla biti samo dva. Posljednji mjesec ga je praktički svakodnevno posjećivala, putovala iz Bjelovara, gdje je tada živjela, u Zagreb. Često je, kako kaže, odlazila u katedralu kako bi se pomolila, u tome je pronalazila veliku utjehu.
Kako je Luka odrastao, osim prehrane trebalo je brinuti i za ostale aspekte njegovog razvoja. Provodili su mnogo vremena na vježbama za motoriku, kasnio je za vršnjacima koji su već prohodali, a bio je i boležljiv i osjetljiv, prava suprotnost onome što je danas. Upravo je trenutak kada je prohodao, s godinu i tri mjeseca starosti, bila svojevrsna prekretnica kada je Zdravka počela vjerovati da će sve biti u redu.
Danas Luka nema nikakve fizičke posljedice preranog rođenja, no ima ADHD, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, što njegovoj majci povremeno zadaje brige. Ipak, daleko je to od onoga što je proživljavala prije 13 godina, kada se veselila svakom njegovom dobivenom gramu težine i molila se da njegov organizam izdrži napore.
– Navijam za Barcelonu, oni su mi najbolji. Domaće ne pratim baš, nekad Hajduk, nekad Dinamo. Htio bih biti nogometaš, trenirao sam plivanje, probao sam rukomet, dobro mi i ide, ali nije mi to zanimljivo – iskreno nam je rekao Luka.
Tko bi rekao da će dječak koji je bio „kao štrucica kruha” i težak manje od kilograma, 13 godina kasnije biti dobar u rukometu, ali eto, ne da mu se to igrati. Zdravka Balaško tako je nešto mogla samo poželjeti onih teških dana u zagrebačkoj katedrali.
