Piše: Željko Krušelj
Kako bi Hrvatska, država koja svim odgovornim i poštenim građanima, među kojima ogromna većina nema stranački usmjerena, kumulira ljutnju i beznađe, ipak bila sretniji komadić ovog devastiranog planeta? Pitanje je, dakako, jako pretenciozno, zapravo retoričko. Na njega ne bi mogla odgovoriti ni sva dosad patentirana umjetna inteligencija, dok se o ljudskoj ni ne isplati govoriti, jer bi prosudbe bile vezane uz interese pojedinih društvenih skupina, a tu su pogledi uvijek radikalno suprotstavljeni, velikim dijelom i kontradiktorni.
Budući da iz vlastitog iskustva znamo kakvo je raspoloženje na terenu, relativizirat ćemo kartu zadovoljstva životnim okolnostima građana Europske unije u razdoblju 2018. – 2021., koja je ovih dana objavljena na raznim portalima i društvenim mrežama. Ne zna se na kojim je osnovama napravljeno spomenuto istraživanje, niti koja znanstvena institucija tko iza njega stoji, ali su rezultati krajnje iznenađujući. Najbolji je primjer toga upravo Hrvatska, koja je stavljena u red najsretnijih zemalja, s još nekoliko njih iz istočne i srednje Europe, dok najmanje zadovoljstva navodno iskazuju Francuzi, Irci i – Danci. Potonji su, naime, u sličnim istraživanjima proteklih nekoliko godina proglašavani najsretnijom europskom nacijom, po čemu bi i u svjetskim razmjerima trebala biti pokazni primjer. Tko je tu lud?! Tko se to tako grubo poigrava našim zdravim razumom?! Možda je dogovor da je danas moguće dokazivati i negirati ama baš sve, samo ako je tako odlučio naručitelj istraživanja.
Ostanimo, stoga, u bolje nam znanim hrvatskim okvirima i vratimo se našem prvotnom pitanju. Kako je nezahvalno pozivati se na stavove pojedinih nacionalnih institucija i ozbiljnijih analitičara, čak ni najuglednijih intelektualaca, jer svatko to gleda iz svog ugla, kao autor s višedesetljetnim praćenjem društvenih zbivanja nudim svoje viđenje. Svjestan sam i vlastitih ograničenja, proizašlih iz svjetonazora i osobnih iskustava, ali barem pokušavam biti objektivan koliko je to realno i moguće, jer apsolutna istina i apsolutna objektivnost ne postoji, osim kod psihopatskih ličnosti i ‘vizionara’.
Imajući u vidu ono što nam se događalo proteklih mjeseci, uvjeren sam da bi Hrvatska doista bila među sretnijim zemljama kad bi umjesto Vlade koja neosjetljive na korupciju i klijentelizam, čiji su ministru bili čak i dokazani promotori takve prakse, državu vodila neka, baš sam nepopravljivi naivac, poštenija Vlada, neovisno o njenom stranačkom sastavu. Nije to nekakvo slijepo drukanje za SDP kao njenog političkog pandama, jer se ta stranka sa svojim partnerima desetljeće unazad, u Milanovićevom mandatu, nije iskazala i zato nije čudno što nije ostala na vlasti. Danas tu stranku i nadalje obilježavaju unutarnja razračunavanja, uz lidera koji to nije, tako da je riječ zapravo o vapaju za boljom, ali još neizglednom, političkom budućnošću.
Za sve te negativnosti, koje dovode do ubrzanog iseljavanja mladih i obrazovanih koji su nespremni za život uz stranačke iskaznice, najodgovorniji je, dakako, premijer osobno, bez kojeg se u HDZ-u ništa ne događa i koji osobno kreira svu kadrovsku politiku. Jednom riječju, sve je isključivo u funkciji njegovog održanja na vlasti. Indikativno je i Plenkovićevo obraćanje javnosti. On izgovara samo piarovske floskule, iz kojih bi proizlazi da smo doista najsretnija država u Europskoj uniji. Mogli bi se i crnohumorno zapitati je li spomenuto istraživanje o zadovoljstvu hrvatskih građana možda preuzeto iz njegovih govora o silnim i presilnim premijerskim uspjesima?! Ako tog samohvalisanja nema, čujemo bujicu uvreda i sarkazama na račun cjelokupne oporbe i svog trna u oku u Predsjedničkim dvorima.
No, ja bih u nekoj primjerenijoj garnituri u Banskim dvorima zadržao Plenkovića i stavio ga na mjesto koje mu je jedino primjereno. Bio bi ministar vanjskih poslova, jer nema osobe koja se bolje snalazi u briselskim labirintima. Plenković kao da je rođen za tamošnje intrige i lobiranja. Iako mnogi misli da bi sve ono što smo ove godine u statusnom i materijalnom smislu ostvarili unutar Unije, a što njegovi ministri nisu u stanju ni potrošiti, došlo i samo po sebi, uvjeren sam da bez snalažljivog premijera to ipak ne bi bilo moguće, ili barem ne u takvom vremenskom okviru. Istovremeno ulazak u Schengen i uvođenje eura jako su dobre vijesti za Hrvatsku, čega dio građana još nije u potpunosti svjestan. Niz europskih zemalja, koja u novije doba nisu imale otežavajuće ratne okolnosti, nije uspjelo u nekim od tih nakana.
Mislite li da bi sve to bilo moguće uz diplomatske likove kao što je smušeni i ne odveć mudri ministar Grlić Radman? Je li tome pridonio sve bizarniji i ciničniji ‘najpametniji živući Hrvat’ Zoran Milanović? Jel’ bi to bilo moguće uz serijska grljenja bivše predsjedničke manekenke Kolinde? Jako teško. Mogla je to učiniti samo osoba spremna na sve, blagoglagoljiva i lišena svih moralnih ograničenja. Fotorobot je to premijera Plenkovića.
Premijeru se smiješi još jedna velika pobjeda, ona vezana uz parlamentarnu gužvu oko formalnog odobrenja za obuku ukrajinskih vojnika. Plenković je shvatio da je da takva odluka ima duboku povijesno i simboličku važnost kao akt pomoći žrtvi brutalne agresije, koji je puno bitniji od proceduralnih ustavnih dvojbi. Zato njegovo osiguranje dvotrećinske parlamentarne većine ne bi bila samo pobjeda vladajućih, već i novi udar na bilo kakvo jedinstvo i uvjerljivost hrvatske oporbe. Tema je, dakle, Ukrajina, a zapravo se kroji dugoročniji hrvatski politički scenarij. Tužno je da Plenković ni u tome nema pravog oponenta. Ako netko još nije shvatio, sami smo si krivi što tonemo još dublje. Držim da bi svaki tjedan trebali ponavljati tu poražavajuću činjenicu.
