U Hrvatskoj nikad na kraju ljeta nisu u tolikoj mjeri bila zlokobnija predviđanja o onome što u društvenom i gospodarskom smislu uskoro slijedi. Osjećaji prosječnog građanina, koji su sami po sebi nisu odviše racionalni, ispunjeni su kontradikcijama i zebnjom. Relativno je zadovoljan, pogotovo kad se osvrne na probleme s kojima se suočavaju neke druge zemlje, uključujući i one najrazvijenije, dok ga istovremeno prožima tjeskoba, sluteći da je na početku puta u još složenije i na svaki način opasnije razdoblje. Pokušajmo, kao i uvijek, to nekako racionalizirati. S jedne strane, turistička je sezona, o kojoj ponajviše ovisi stabilnost državnog proračuna, bila vrlo uspješna, čak i više nego što to svojim ponašanjem te organizacijskim sposobnostima i logističkim mogućnostima zaslužujemo. U nekoliko je navrata, primjera radi, rušen rekord u dnevnim naplatama PDV-a, tako da bi do kraja godine od turizma mogli prihodovati barem milijardu eura više od dosadašnjeg financijskog plafona. Ako se zna da se turistički sektor tek oporavlja od posljedica pandemije, to je neprijeporno nemalo postignuće. Jasno, jedan je od važnijih razloga takvog rasta prihoda sve veća stopa inflacije, ali isti su problem imale i druge mediteranske destinacije pa ipak rezultatima nisu toliko zadovoljne. Svakako treba spomenuti i nastavak investiranja u razne hrvatske infrastrukturne projekte, čemu pridonosi i postupno smirivanje cijena na tržištu građevinskih materijala i usluga, zbog kojeg su samo koji mjesec unazad brojni projekti dovođeni u pitanje. Simbol se uspješnog prevladavanja takvih problema bilo pompozno otvaranje Pelješkog mosta, objekta velike političke i strateške važnosti, ali koji će, što je javna tajna, imati vrlo skromne gospodarske efekte. Treba naglasiti da je primjer uspješnog investicijskog vala upravo Koprivničko-križevačka županija, gdje nikad, koliko me pamćenje služi, nije istodobno bilo otvoreno toliko gradilišta i bilo viđeno toliko dizalica i ostale građevinske mašinerije. Iako kasne, što je u Hrvatskoj najnormalnija i najočekivanija pojava, vrlo su intenzivni radovi na željezničkoj pruzi između Križevaca i mađarske granice. U gradu Koprivnici, što je doista crnohumorna spoznaja, naizgled je više građevinskih aktivnosti nego na područjima na kojima se odvija poslovično kilava obnova od posljedica razornog banovinskog i zagrebačkog potresa. Cijelo gradsko središte mijenja lice, obnova Podravkine je pri okončanje, a privatni kapital gradi još neke zahtjevnije poslovne i stambene zgrade. Uočava se i popriličan broj adaptacija obiteljskih kuća. O realnom stanju na lokalnom tržištu rada ponajbolje govori spoznaja da za pronalaženje obrtnika i uslužnih radnika svih profila trebaju ozbiljne veze, dok se o cijena radova ne raspravlja. Slični je problem i s regrutiranjem radnika za sezonske poljoprivredne poslove i rad u prerađivačkoj industriji, uključujući i moćnu Podravku. Kad bi napokon krenula i toliko obećavana gradnje brze ceste do Kloštra Vojakovačkog, najspominjanije investicije u novijoj podravsko-prigorskoj povijesti, činilo bi se da je i nama, kojima je država uvijek bila investicijski nesklona, napokon ozbiljno krenulo. Nezgodno je, s druge strane, što svako gospodarsko lice ima i svoje nelijepo naličje. A ono je u konkretnom hrvatskom slučaju u dugoročnijoj perspektivi više nego zabrinjavajuće. Možda je i ponajmanji problem što je ljeto pokazalo da državne institucije i javni sektor vrlo loše funkcionira. Država do sredine kolovoza nije bila u stanju servisirati nekoliko nasušno potrebnih kanadera, zbog čega smo ove sezone i rekorderi u kvadraturi opožarenih područja. Zastrašujući je i slučaj novinara Matijanića, koji je na drastičan način demonstrirao kolaps pojedinih segmenata zdravstvenog sustava, točnije maksimalni raskorak između onoga što govori resorno ministarstvo i stanja na terenu, ponajprije u turističkim područjima. Cinično zvuči, ali u Hrvatskoj je sve opasnije biti bolestan, pogotovo ako nemate stranačku iskaznicu ili prijatelje na pravim pozicijama. Sredinom ovoga tjedna potvrđeno je da je inflacija u Hrvatskoj dosegla glavobolnih i opet rekordnih 12,3 posto, a za ključne segmente kao što su hrana i energenti i dva-tri puta više od formalne brojke. To znači da gotovo i nema zaposlenika i umirovljenika koji već nije osjetno osiromašen. Slaba je utjeha što će umirovljenici na temelju uspješnog punjenja proračuna u rujnu dobiti 6-postotno povećanje, jer je ono daleko od stvarnih životnih troškova, koji će tijekom jeseni zasigurno dodatno rasti. Pitanje je mogu li privatni poduzetnici svojim zaposlenicima dati i tako skromno povećanje. Njihovi troškovi poslovanja imaju enormni uzlet, ponajprije zbog najave još većih troškova za energente, koji su najvažnije političko oružje u ukrajinskom ratu. Kako od loših vijesti uvijek ima i lošijih, prognostičari najavljuju i nastavak sezone desetljećima nezapamćene suše na nemalom dijelu europskog kontinenta. To će imati izravne posljedice na kronični nedostatak pojedinih živežnih namirnica, samim tim i na daljnje, tko zna koje po redu, povećanje cijena hrane. U tom je kontekstu nelagodno i razmišljati s čim će se u nerednim mjesecima suočavati hrvatski građani. Kad čujete da premijera Plenkovića nerviraju novinarska pitanja o žurnim mjerama za zaštitu standarda, budući da se Vlada tek vraća s godišnjeg odmora, onda je logično očekivati da neizvjesnost prerastu u ljutnju, možda i nekontrolirani bijes. Već je krajnje vrijeme da nonšalancija, nesposobnost, bahatost i evidentni manjak empatije za nevolje običnog građanina, onoga bez dragocjene stranačke iskaznice, rezultiraju primjerenijim i efikasnijim iskazima nezadovoljstva. Masovnim javnim prosvjedima, primjerice. U razvijenim zapadnim zemljama takav je scenarij redovno na djelu. Kod nas, pak, i nadalje vlada strah da će oni koji se svim zakonskim sredstvima bore za svoje prava dobiti ideološke etikete i biti suočeni s pritiscima na radnom mjestu. Upravo to ponajbolje govori kakva je stvarna razina hrvatske demokracije.
