Ona je tu. U tuzi kiše
I tako nam je došla jesen. Astronomski jesen dolazi s jesenskom ravnodnevnicom (prozirne etimologije: raván ‘jednak, isti’ + dan) iliti ekvinocijem (lat. aequinoctium < dies aequinoctii ‘dani jednakih noći’), kada dan i noć jednako traju. Meteorološki, pak, jesenjim se mjesecima smatraju rujan, listopad i studeni, dok starije tradicije smatraju ekvinocij sredinom jeseni, na koju gledaju kao doba kada se ubiru plodovi. Stoga nije neobično da u starovisokonjemačkome nalazimo riječ aran ‘žetva’, srodnu staropruskome assanis. Staropruski je izumrli jezik baltičke porodice, vrlo blizak slavenskima, a assanis je povezano s praslavenskim *(j)esenь.
U njemačkome je jesen također vezana uz žetvu: Herbst (iz istoga korijena kao engleski harvest). I u irskome je jesen, fómhar, istovremeno i žetva, a kako kod kelta jesen počinje u kolovozu i završava blagdanom Samhain (Halloween), o čemu smo već pisali, rujan će u irskome biti jednostavno Meán Fómhair ‘srednja jesen’.
Britanski engleski (autumn), kao i francuski (automne) te ostali romanski jezici, koriste za jesen riječ izvedenu iz latinskoga autumnus, ne sasvim jasne etimologije. Predloženo je podrijetlo od etrurskoga autu-, vezanoga uz tijek godine, ali činjenica je da ne postoji jasna poveznica među indoeuropskim riječima za jesen. Među različitim korijenima, uz spomenutu žetvu, tu su kraj ljeta (kao u grčkome phthinoporon) ili početak zime (češki podzim; staroirski fogamar ‘pred-zima’), zatim riječi vezane uz pad, kao fall u američkome engleskom (slično i listopad u hrvatskome), te riječi za boju otpaloga lišća (litavski ruduo, kao kada ‘zora rudi’). Jedna od najzanimljivijih etimologija dolazi nam iz ne-indoeuropskoga turskoga, gdje je valjano zamijećena paralela između proljeća i jeseni kao prijelaznih razdoblja. Tako je u turskome proljeće bahar, a jesen sonbahar ‘kasno proljeće’.
I upravo tu nalazimo fascinantnu proturječnost. Jesen je baš kao proljeće – ugodna, blaga, plodna. Ali dok za proljećem slijedi ljeto, jesen nam najavljuje zimu. S je jedne strane, dakako, to doba žetvenih svečanosti, obilja utjelovljenoga u simbolu kornukopije (< lat. cornu ‘rog’ + copia ‘obilje’), roga punoga svih darova prirode: voća, povrća, žitarica. Žetva je, naposljetku, vrhunac godišnjega, ali i životnoga ciklusa. Ipak, već koncepcija vrhunca podrazumijeva neizbježan pad. Zato je jesen i početak kraja te u sebi, posebno u hladnijima kišnim danima, donosi nagovještaj zime, hladnoće, smrti. Jer dobro znamo da je lišće drveća najljepše kada zarudi, ali i da je to početak njegova kraja. Tako i darežljivost prirode najavljuje oskudicu zime. Zato jesen umire i doskora nam neće preostati drugo doli da sanjamo proljeće.
Ali ne bojte se, još nije kraj. A da stvari dodatno zakompliciramo, u međuvremenu je opet i zagrijalo. Valjat će nam zato sljedeći puta pisati o babljemu ljetu.
