[KOLUMNA] Idile ljudskog života, koje su sve, samo ne idile, ali su krasne

Jednostavno obožavam čuti onu – Blago tebi, kak je tebi super, imaš zanimljiv posao.
Tu i tamo se dogodi – Kaj, ti malo puštaš muziku i tu i tamo nešto kažeš i super ti je.
Nekad znam i čuti – Lako tebi, tebe svi znaju pa ti nije teško doći do novih prilika.
U sto posto situacija, to pričaju ljudi koji me ne znaju, a misle da znaju.
U sto posto situacija, to pričaju ljudi koji VAS ne znaju, a misle da znaju.

Ne znaju koliko ste svojim trudom, odricanjem, davanjem cijelog sebe u nešto, srčanošću, poštenjem, zaslužili sve to što danas radite, imate ili jeste. Ne znaju da vi ne pričate samo malo nešto u taj mikrofon i ne puštate samo tu neku glazbu, već radite puno više od toga što se na van čuje ili vidi. Ne znaju ni da vam sada ne cvjetaju ruže i da ništa nije tako bajno kako se čini, jer da bi bilo bajno, vi i dalje ne stajete i dalje živite punim plućima i dajete sto posto sebe u sve ono što radite, u sve ono čega se primite. I sretni ste, ali ta sreća i to zadovoljstvo ne dolazi samo tako, za to se trebate potruditi i truditi.

Rad za pinkicu, rad za nula kuna, rad kako bi platili fakultet, preuzimanje rizika i kretanje u nešto novo i strano za što ne znate kako će završiti, niti znate kako se radi, odlazak na posao po mraku i dolazak kući po mraku, učenje od iskusnijih bez pogovora, upijanje znanja i ideja sa svih strana i još stotine drugih faktora dovest će, između ostalog, osobu do uspjeha.
Mahanje diplomom nakon završenog fakulteta i ponašanje kao da si pokupio svu pamet ovog svijeta, neće te dovesti do uspjeha, ako ideš onim težim, ali mnogima ili rijetkima (sami prosudite), bliskim putem, putem poštenja i „sve što jesam i sve što radim, svojim mozgom i rukama sam zaslužio“. Ni ta diploma ti neće ništa pomoći, ako nisi spreman jedan određeni period i pregristi jezik i dozvoliti si da nešto naučiš i od onih koji imaju iskustva. Jer vjeruj mi, diplomu imaš, ali iskustva nemaš. Znamo svi, teorija je jedno, praksa je, gotovo uvijek, nešto sasvim drugo.
Roditelji me nikad nisu odgajali da budem manja od makovog zrna, da se ne zauzmem za sebe, ali su mi rekli mnogo puta da sve što si želim, sama trebam ostvariti, neka ne očekujem da će netko drugi umjesto mene servirati mi sve na pladnju. Jer to tako nije. I u krajnju ruku to tako ne bi trebalo biti i bilo bi (meni osobno) jako dosadno da se ne moram izboriti za svoju poziciju, da se ne moram truditi kako bi napredovala, da ne moram raditi na samoj sebi i stjecati nova znanja.
Neki dan sam stavila na papir otprilike što sam sve radila, u kojim područjima sam to radila, gdje sam sve i na koje načine volontirala, što trenutačno radim, kada mi gotovo svaki dan alarm zvoni, kada zatvaram laptop i idem u krevet, kada nađem vremena za obitelj i prijatelje, koje sve hobije i gušte imam, kako ispunjavam ono malo slobodnog vremena koje imam samo za sebe i nikog drugog, jer sebična sam, volim se tu i tamo izolirati od svijeta i samoj sebi udovoljiti, kad o svemu tome razmislim, vjerujte mi, svi koji misle da mi je sve palo s neba i da je „blago tebi“ sasvim istina, nije.
I znam da je mnogima, koji se jedan određeni period ili cijeli život bore s konstatacijama da je njima sve predivno u životu, sasvim jasno da im ništa nije palo s neba. I da, predivno im je, nevjerojatno im je predivno i dok klonuli duhom misle da trebaju odsutati, predivno im je zato što znaju da, da bi uspjeli, trebaju i pasti, trebaju i padati pa se dizati. Ne gledaju oni na padove na pesimističan način, ne prepuštaju se oni tim padovima samo tako, ne dozvoljavaju im da ih obuzimaju na duže staze. U takvim situacijama, zastanu, promisle, odluče što će dalje i idu ponovno po svoju sreću. To je isto jedna od odlika uspješnih ljudi. Ne dozvoljavaju da ih crnilo okupira, ne dozvoljavaju da na njih utječe loša klima, pesimistično okruženje, oni se bore za sebe i sebi drage ljude da im bude dobro. I nisu oni zbog toga loši ljudi, nisu oni zbog toga bezosjećajni za okolinu oko sebe, oni se samo ne predaju, oni se vode onom „ sam si krojim svoj život“.

Oni neće sjediti i žaliti se kako život oko njih nije lijep, kako nema ničega zanimljivog, kako nikome u globalu nije dobro, kako njima nije dobro. Oni će dići guzicu i raditi sve da bude bolje. I znat će da su svojim trudom i žarom koji nose u srcu, kad su i pitanju njihovi ideali, postigli puno toga.
E slijedeći put, dok odlučite takvim ljudima, sretnim ljudima, reći da nemaju pojma kaj se događa oko njih i kako nije ni čudno da im je sve lijepo i da su nasmiješeni kad imaju roze naočale na tim svojim očima iz kojih vide samo jednoroge, zamislite se jako i razmislite hoćete li to baš reći, jer vjerujte mi, njih će biti i dalje briga kaj si mislite o njima, ali vi će te, kad shvatite da nije tako, ipak malo osjećati sram, ako ste čovjek. Ako niste čovjek, u punom smislu te riječi, onda nije ni bitno. Bar ne meni.

Pozdrav od Dragane, idem sjest na svojeg jednoroga. Koji je u biti bicikl sa strganim sicom jer si je netko dao truda izrezat ga sa skalpelom. I koji je malo hrđav. Ali meni je kao jednorog. Jer ja ga tako vidim. S bitnijim problemima od nečeg vizualnog ću zamarati svoj mozgić.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com