[KOLUMNA] Koliko zaista vrijediš?

Rekla mi je kako ima osjećaj da ništa nije postigla u životu, kako ima osjećaj da ništa dovoljno dobro ne odrađuje. Rekla mi je kako je samu sebe pitala što je to što ona ima za ponuditi drugoj osobi, onoj s kojom bi možda mogla ostvariti ljubav. Rekla mi je da sumnja u sebe i da konstantno misli kako nije dovoljna.
Nije dovoljno dobra na poslu, nije dovoljno dobra u raznim drugim aktivnostima koje provodi, nije dovoljno dobra prijateljima, neće biti dovoljno dobra nekom tamo muškarcu, jer nije pročitala dovoljan broj knjiga s kojima bi ga mogla očarati, nabrojala je puno tih „nisam dovoljna“.

Nabrajala je sve to, dok sam ju slušala pomalo suznih i začuđenih očiju, jer sve što sam ja vidjela tog trenutka pred sobom i sve ovo vrijeme kako ju znam, jest žena koja ja sve, samo ni pod razno nedovoljno dobra.
Vidjela sam ženu koja radi posao koji ja i dan danas ne razumijem do kraja, a dok i uspijem shvatiti što to točno radi, ne želim uopće početi razmišljati o načinima na koji to radi i o znanju koje je trebala steći da bi to radila, a da ne govorim da imam osjećaj da ti tu ni znanje nije jedino potrebno jer neke stvari ne možeš naučiti, za neke poslove trebaš imati i talent. Ta žena je meni rekla da osjeća da ne radi dovoljno dobro svoj posao, ona sama sebi je to rekla, ona je meni to rekla, dok joj šef jasno daje do znanja da radi dobro i vjeruje u nju.

Vidjela sam ženu koja je već odavno hrabro zakoračila u sasvim drugačije područje života od onoga čime se bavi na svom radnom mjestu i koja povremeno posrami i mene svojom sposobnošću organizacije vremena kako bi na kraju dana bili sretni svi. I šef, i prijatelji, i obitelj, i ona sama na kraju svih krajeva.

Vidjela sam ženu koja mene posrami dok mi počne pričati o filmovima koje je pogledala ili knjigama koje je pročitala, a nagledala sam ih se i načitala sam se, ona je meni rekla da nema što ponuditi muškarcu s kojim bi bila u vezi pa čemu da uopće razmišlja o tome da bi mogla imati uspješnu i dugotrajnu vezu.

Herc me strefil već ne znam koliko puta, ali nastavila sam ju slušati. Dala sam joj da isprazni sve što joj je na duši, da se olakša, jer očito je taj tren to htjela napraviti, iako nije jedna od onih kojima je lagano pričati o vlastitim dvojbama, strahovima, grdim mislima.

Slušala sam ju do kraja, a onda sam ja krenula.
Pa ja ne vjerujem da si ti meni to sad rekla. Ti kojoj se divim i koju cijenim i za koju mislim da si sposobna odraditi sve što se pred tebe stavi i ti čije je područje interesa za život oko nas tako široko i ti koja mi ponekad pričaš dok ja pokušavam dešifrirati sve te hijeroglife koji izlaze iz tvojih usta. I ti, ti koja muškarcu možeš ponuditi gotovo sve, ti koja znaš popraviti većinu kvarova po stanu, ti koja imaš tako pametna i lijepa razmišljanja, ti koja se ne trebaš truditi da budeš primijećena jer posebnost pršti iz tebe, ti koja živiš sama i naučila si se sama za sebe brinuti, ti koja svoje slobodno vrijeme ne trošiš samo na lakiranje noktiju i uljepšavanje svoje vanjštine nego čitaš, učiš, promišljaš, gledaš, stvaraš nova znanja i iskustva, ti si meni sad to rekla.

Pa je li broj pročitanih knjiga mjerilo kvalitete veze, je li broj pogledanih filmova mjerilo kvalitete i uspješnosti neke veze?
Ne misliš li da će taj netko, dok mu ti počneš pričati o svojim razmišljanjima, o svojim strastima, o svojim hobijima, o svojim područjima interesa, gledati tebe i pomisliti si – Jesam li ja dovoljno vrijedan za nju i hoću li moći naći zajednički jezik s njom?
Ne misliš li da, kako će on tebe nečemu naučiti, tako ćeš i ti njega. Ne misliš li da je ljepota ljubavi upravo u tome da uspije dva čovjeka, dva svemira, koja nisu ni razmišljala o pojmu ljubavi s tom osobom, ipak na kraju spojiti.

Znaš kako se kaže da jedna osoba iz druge izvlači ono najbolje?
Ne misliš li da će on biti sretan što je našao osobu koju interesira ono što je on i što njega čini? Ne misliš li da će on biti sretan s time što će on tebe naučiti nečem novom, otvoriti ti neke nove vidike, potaknuti te da zavoliš nešto o čemu prije nisi ni razmišljala?
Ne, ti misliš da nisi dovoljno dobra za njega jer nisi pročitala iste knjige kao i on. Znaš kaj? Nije ni on pročitao iste knjige kao i ti. Nije ni on napravio puno toga što si ti napravila. Nije ni on proživio puno toga što si ti proživjela.
Nije ni on dovoljno dobar za tebe, ako ćemo tako gledati micika moja.

I tako sam ja njoj to govorila dok je ona mene slušala, govorila sam joj pritom imajući jednu jedinu misiju, razuvjeriti ju, predočiti joj riječima kako ju ja vidim. Pokušati joj dati do znanja da nas dvije nju sasvim drugačije gledamo.

A onda jedan dan, prijateljica me pitala – Kak si?
Tako kratko i nejasno pitanje.
Tako teško pitanje na koje možeš dati najjednostavniji, najuniverzalniji odgovor ikad, a on glasi – Dobro.
Ali, ja joj nisam odgovorila da sam dobro. Ja sam joj rekla da moram priznati da sam i dalje u nekoj fazi u kojoj se preispitujem, skeniram. Pitam se jesam li prezahtjevna osoba s obzirom na svoja razmišljanja i principe, jesam li preteška, tražim li previše od odnosa, vrijeđaju li me neke situacije preko kojih bi netko drugi laganije prešao i ne uzimao ih srcu, jesam li previše za muškarca, kako to da se nitko nije borio za mene svih ovih godina kako nisam u vezi, zakaj su mi se usudili prići samo oštećeni i to jako oštećeni muškarci u svim pogledima.

Moram li se početi miriti s činjenicom da bi mogla ostati sama i ne imati tog nekog svog, i iako će to biti teško, znam da bum našla sreću u životu, ali moram li u svoj organizam prisilno ubaciti i tu moguću situaciju, da se ne razočaram na najjače ako dođe do toga.
Nastavila sam i dalje te kao iz puške ispalila kako se osjećam kao da sam na nekoj životnoj prekretnici koja me tjera da razmišljam i o onim najluđim scenarijima koji nisu svojstveni za mene, ali bolje da promislim o svemu tome, nego da se zavaravam i potiskujem činjenicu da mi ove misli dolaze u glavu. Rekla sam joj to i puno više svega drugoga, a kako sam joj to govorila sjetila sam se ove svoje prijateljice, koja je također imala svoj trenutak prosvjetljenja, a ja sam bila ta koja je pažljivo slušala. Sjetila sam se kako sam joj rekla da je bedasta što tako razmišlja o sebi, a sad, ovog trenutka i ja sam ta koja je bedasta.

Nakon moje ispovijesti, sad je bio red na prijateljici, da pokuša umiriti misli koje se nalaze u meni, da pokuša otjerati malog demona koji mi ponavlja da nisam dovoljno vrijedna, da sam komplicirana, da se trebam mijenjati.
Sjećam se riječi koje mi je uputila, riječi koje su mi potvrdile da sam sretna osoba jer u životu imam ljude pred kojima se mogu ogoliti.
A evo sad to radim i pred vama, možda sam još uvijek nesvjesna toga, možda sam previše intimno otišla, ali želja mi je pokazati vam kako niste sami sa svojim mislima. Ima nas još takvih. Začuđujuće puno.

Rekla mi je da su moje misli nešto najnormalnije, da je introspekcija sasvim normalna, da je povremena izgubljenost poželjna, da je biti nesiguran jer ne znaš kaj sutra donosi isto normalno. Rekla mi je da sve to doprinosi cijelom vrtuljku misli koje se roje u meni i da je to sasvim u redu. Rekla mi je ono što sam i sama napravila, rekla mi je da sve te misli prigrlim, iako nemam odgovore na sva pitanja, ali neka ih prigrlim i dopustim si da osjećam sve kaj osjećam, ali na kraju svih krajeva, rekla mi je da probam prihvatiti, dok proanaliziram samu sebe i pretresem u sebi svaki kutak svog bića, da sam i dalje ona Dragana koja živi punim plućima i veseli se „malim“ stvarima samo onako kako ja to znam. Rekla mi je da sam prekrasno biće i da ne zna zašto mi se događa sve to kaj mi se događa, ali da mi isto tako mora reći da upoznavši mene ona iskreno misli da mene stvarno nije teško voljeti. Točnije, rekla je – Budimo realni, tebe stvarno nije teško voljeti, onaj tko te ne voli je poprilično lud.
Da, bila je subjektivna. Da, bila sam i ja subjektivna kad sam savjetovala prijateljicu koja se našla u istoj situaciji kao i ja. Da, pomogla mi je taj tren da se ne osjećam ludom jer sam počela sumnjati u sve što ja jesam. Doslovno u sve.
Da, grozno je tako nešto reći samom sebi, a kamoli drugima, ali, potrebno je. Jako je potrebno.

Da, istina je da svi mi sumnjamo u sebe, kad-tad smo se našli ili ćemo se naći u situaciji kad ćemo sumnjati u sve što jesmo.

Zašto nam se dogode takve misli, ne znam, ali kad nam dođu, najbolje bi bilo ne ignorirati ih, znati da će isto tako kako su došle i nestati, pokušati osvijestiti da smo u nekoj crnoj fazi, ali da nismo stvoreni da odemo u trajno crnilo. Pokušati sami shvatiti da su takva preispitivanja poželjna, kako god da su teška, da su čak i lijepa, kako god da su teška.

Takve misli daju nam do znanja da smo ljudi, od krvi i mesa, koji si ipak dozvoljavaju sumnjati u sebe, jer tužno bi bilo kad bi mislili da smo savršeni točno takvi kakvi jesmo. Onda se ne bi mijenjali, sazrijevali, ostali bi oni neki buntovni klinci koji su mislili da su pokupili svu pamet ovog svijeta. Onaj koji sumnja u sebe uvijek ima mjesta za napredak.

Prigrli svoje sumnje, znaj da nisi jedini koji to prolazi, pričaj sam sa sobom i po mogućnosti imaj kraj sebe barem jednu osobu kojoj možeš istresti sve što ti je na pameti, onda kada osjetiš potrebu za time ili onda kada vidiš da toneš toliko duboko da ni sam ne znaš hoćeš li se uskoro izvući iz svega toga.
Ne zanemaruj ovakve stvari. One su dio svih nas. One su dio tebe.
Jadan onaj koji nikad u sebe posumnjao nije. Jadan.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com