Ovaj velikiiiiiii vikend odlučila sam provesti u gradu koji obožavam. U Koprivnici. Grad koji je meni kao osobi s invaliditetom u velikom postotku prilagođen za samostalan i neovisan život. Ovdje se najbolje odmorim. Uživam u različitom cvijeću i drveću s različitim ljudima. Jer svaka različitost obogati me novim saznanjima. Posebno me veseli kada imam priliku družiti se s ljudima koji pripadaju nekim drugim kulturama, običajima, koji jedu drugačiju hranu od mene, s ljudima koji govore druge i drugačije jezike od mojeg materinjeg, hrvatskog. Tako me i obradovao poziv na kavu jednog od mnogih „različitih“ prijatelja koje imam. Odabir mjesta za kavu ovisio je samo o tome je li ugostiteljski objekt arhitektonski pristupačan. A u Koprivnici je 80 posto takvih pristupačano. I bio je. Novi, obnovljen, ugodan. Zaposlenici mladi. Sve je upućivalo da će vrijeme provedeno na kavi biti savršeno.
Šokirani onim što smo čuli obratili smo se s upitom konobaru u čemu je problem. A njegova mlada kolegica koja je to izgovorila (nije vidjela da smo novac ostavili na stolu) sakrila se iza vrata… za osoblje.
U prošloj kolumni sam pisala o konzervativnosti koja je još uvijek prisutna u velikoj mjeri u lijepoj našoj. U posljednje vrijeme dosta se govori o tome da nas neki drugi i drugačiji ugrožavaju. Da su nam prijetnja i opasnost za naš komotan i sretan život na koji smo navikli. I nikako ne možemo prihvatiti da u našoj zemlji žive neki drugi koje ne razumijemo kada međusobno razgovaraju.
I tako… ta kava izuzetno fino pripremljena stvarala je osjećaj ugode, opuštenosti. Odvažila sam se progovoriti nekoliko riječi na tom ne hrvatskom materinjem jeziku mog prijatelja. A izgovorila sam riječi na njegovom jeziku kako bih mu pokazala koliko mi njegovo prijateljstvo znači. Naša konverzacija bila je izuzetno živahna i vesela. No, sve što je ugodno brzo prođe. Trebalo je poći. Račun smo dobili. Uz dozvolu konobara ostavili smo novac na stolu. Ostavili smo i više nego je iznosio račun. Na izlazu smo odjednom začuli ženski glas… Zar cigani i invalidi misle da ne trebaju platiti?! Šokirani onim što smo čuli obratili smo se s upitom konobaru u čemu je problem. A njegova mlada kolegica koja je to izgovorila (nije vidjela da smo novac ostavili na stolu) sakrila se iza vrata… za osoblje. Ostaje pitanje koliko ljudi se skriva „iza vratiju“ sa stavovima o netrpeljivosti prema različitosti?
