– Gdje ste se vi, kak’ ste se vi rodile, ‘ko vas je stvorio i zašto sam ja mlad i… (neiskusan?? – nisam sigurna kak je išlo dalje) – rečenica je koja me nasmijala odmah na početku tjedna.
– Baš mi jako fališ i druzgala bi te – rečenica je koja mi je uljepšala ovotjedni kišni četvrtak, koji je u biti bio predivan, iako je tmurno vrijeme bilo.
No, vratimo se na prvu rečenicu, koja me nasmijala na početku ovog ili na kraju prošlog tjedna, ne znam, nisam sigurna točno kad, jer je ljeto krenulo i nisam spavala 41 sat u komadu. Igrom slučaja dogodilo se da je život lijep i da sam oko sebe imala zanimljive, upičene, za druženje spremne, ljude s kojima sam provela dva dana smijanja na najjače da sam na kraju molila da stanemo i šutimo jer su mi trbušni mišići bili jači od ‘Čakovih’, koliko god da to zvuči nemoguće, al’ ipak, meni je moj život mio i ja se tom čovjeku nem zamjerila. U svakom slučaju, tamo negdje pred kraj nedjelje s druge strane stola, MUŠKI glas je rekao: Daj, pa vi ne znate ni meso speći na roštilju, a kamoli vatru upaliti.
MOLIM?!! KAJ?!?! MI NE ZNAMO?! Stari moj you are going down, padaš, mrtav, pobijeđen. (ovdje je glasno i odrješito Dragana prihvatila izazov te se milim pogledom i glasom okrenula prema prijateljici i priupitala šapćući: Si ti ikad kurila vatru?)
I tako je krenulo pripremanje za roštilj fest, koji je sve, samo ne roštilj u prvom planu, ali nas dvije to tad nismo znale, mi smo samo bile izazvane i ko prave lavice uzvratile napadu na jedini ispravan način. Muška populacija nas je proteklih 4 ili 5 dana molila da si proširimo ekipu, govoreći nam da nam žele dobro, da nas dvije nećemo moći protiv pet drugih ekipa sa po minimalno četiri gorostasna muškarca. Ali mi nismo posustale. TO se zove volja, to se zove poštivanje sebe, to se zove ludost. I postale smo svjesne upravo toga dva dana prije festivala, ali nit’ nam je bilo u primislima da odustanemo, nit’ nam je bilo u primislima prihvatiti nekoga u ekipu, osim ako taj nije spreman i ugljen i rešetku od roštilja pojesti za pobjedu. Zbog tog smo otprilike dobile ovu prvu napisanu rečenicu na početku kolumne. U svakom slučaju, spremne jesmo. Navodno samo moramo ponijeti rešetku i pribor za roštilj. No, mi smo se osigurale.
Nek ste se vi pripremile, nek ste se vi spremile, NEĆE VAMA NITKO GOVORITI KAKO ĆETE VI VRATINU PEĆI. Tu stajem, tajne ne smijem odati jer natjecanje je u subotu, vi samo držte fige i dođite nas podržati. Prepoznat ćete nas po smijanju.
Vratimo se na prvu rečenicu. Zar je tako jako nesvakidašnje da dvije ŽENE koje su malo starije i od kojih je jedna u braku, samo tako prihvate izazov, zar je to tako predivno da muškarcima vilice padaju i sa sjajem u očima počnu obasipati te žene komplimentima. Da mi je novčić za svaku „kak si ti super cura“ rečenicu koju sam dobila… imala bih sada puno novčića. Svojedobno sam rekla svojim curama da slijedeći put dok čujem od lika da sam super cura da će dobit ciglu u glavu, ali još to nisam napravila jer još nisam počela cigle nositi sa sobom u torbi.
Da se razmemo, ova gornja rečenica je došla od jako dragog mladića, pa ju ne svrstavamo u isti koš sa ovom „kak si ti super cura“, ali nikad neću, niti ću pokušati razumjeti te muškarce koji su sposobni tjednima ili mjesecima svoje vrijeme, svoj život i energiju svakodnevno trošiti na neku curu, dajući joj od početka znakove da sve to ide u nekom drugom smjeru osim prijateljstva, a onda na kraju dok ju pridobiju, uplaše se ko… kokolo… i kažu: Ti si super cura, ti si posebna, s tobom se nitko ne smije igrati, a ja još moram naći svoj put.
Bolje da si rekao: Ti si super cura, a ja sam nezreli kreten koji je uživao loveći te, a kad sam te napokon dobio, postala si mi dosadna jer sam ROKI koji je razmišljo donjom glavom, a ti si u meni pokrenula ovu gornju pa me strah svega toga jer donja još nije zaživjela kako treba pa ću ja sad pobjeći glavom bez obzira, ali ti si super cura.
Bolje i to, nego – ‘Kak si ti super cura’.
Znam da sam super. Znamo da smo super. Ne trebaš nam ti to govoriti. Svjesne smo mi toga. Možda to ne pokazujemo, sigurno se tako ne ponašamo (uzvišeno), ali ne trebaš nam ti to reći da bi se mi osjećale dobro i zadovoljno. Drugi put dok upoznaš „super curu“, pokušaj i ti biti super lik i nemoj pobjeći ko… kokolo… već osvoji tu super curu i bit ćeš najsretniji čovjek na svijetu. I nećeš se pitati kasnije gdje je ta super cura i kaj sad ona radi i nećeš lupati glavom u zid. Ako i ne uspije, nema veze, znaš onu dobru staru „bolje pokušati nego se cijeli život pitati što bi bilo da je bilo“.
U svakom slučaju: Baš mi jako fališ i druzgala bi te, rečenica je koja mi je uljepšala jučerašnji kišni četvrtak, koji je u biti predivan, iako je tmurno vrijeme bilo. Rečenica je koja je bolja od svake „kak si ti super cura, jesi ti s ove planete“.
Što će mi (dukati kad tu nema ljubavi – pjevaj u glavi do kraja kolumne) milijun „super cura“ spika, kad imam ovu bedaču koju tak jako volim da bi joj mam sad na posel otišla samo da me združđe i bude sretna!
Lijepi pozdrav svima. S vama je bila Dragana Pandža. Kako je biti slobodna tridesetogodišnja žena u malom gradu Koprivnici? Lijepo. Jako lijepo. Detaljnije pročitajte već slijedećeg petka u našem zabavnom dijelu portala, a do tada upalite i RGP na 94,1 fm.