Antonio Špernjak iz Subotice Podravske mladi je umjetnik, apsolvent nastavničkog smjera Likovne akademije u Zagrebu, smjera grafika i primijenjena grafika.
Prisjeća se da je još kao dijete volio šarati po stolu, po zidovima, baš kao i druga djeca, ali kako ga je crtanje sve više zanimalo, počeo je precrtavati radove umjetnika koji su mi se svidjeli, likove iz crtića, a kasnije krajem osnovne i u srednjoj školi krenuo je izmišljati svoje likove i tako je krenula njegova priča.
U Koprivnici još uvijek ne postoji srednja škola umjetničkog ili grafičkog usmjerenja, pa je Antonio nakon završene osnovne škole u Rasinji pohađao Strukovnu školu u Varaždinu, smjer grafički dizajn. Svakodnevno je putovao vlakom što je, kaže Antonio, bilo doista naporno.
– Nije to toliko dugačak put, 45 minuta vlakom, ali dogodi se bezbroj situacija kad se linije ne poklope, vlakovi ne dođu na vrijeme, pa treba doći do škole, pa poslije natrag na vlak, a ako ne bi stigao, sljedeći vlak se čeka i po par sati– kaže Antonio koji bi definitivno volio da je mogao ići u srednju školu u Koprivnici. Na Varaždin kao grad naviknuo se tek u drugom razredu, jer kaže da je puno drugačiji od Koprivnice, nekako užurbaniji.
Potreba za umjetničkim obrazovanjem
– Bilo bi super kad bi Koprivnica imala srednju umjetničku. Zapravo je dosta čudno što je nema jer imamo puno umjetnika. Sa mnom je u srednju školu, ali i sada na Akademiju, išlo dosta ljudi iz ovog kraja, iz Koprivnice, iz Križevaca. Imamo stvarno puno kvalitetnih umjetnika koji ostavljaju veliki trag i u Hrvatskoj, ali i šire i svakako imamo što za pokazati. Dosta se čuje za naivno slikarstvo, ali trebalo bi otići korak dalje i razmišljati o tome da Koprivnica postane prepoznatljiva i po mladim talentiranim umjetnicima, a ne da medijsku pažnju dobiva samo naiva – smatra Antonio.
Akademija je, kaže zahtjevna.
– Mnogo se radi, ali treba naći neki svoj tempo i složiti dobar raspored jer ima dosta teorije koju treba poloviti, nekih zakonitosti, kanona u crtežu, ima puno koraka i razmišljanja kad se radi neki rad, planiranje može trajati dulje nego izrada samog rada. Teško je, ali na kraju uvijek dolazi zadovoljstvo. Naporno je, mnogi misle – a, vi likovnjaci baš kao i glazbenici radite ono što volite, to je vama gušt, kako vam to može biti naporno?, ali ima puno drilanja nekih stvari koje ne volite raditi. Ponekad se treba natjerati crtati neke stvari koje prije ne bi crtao, ali to je na kraju uvijek korisno. Nitko ne voli crtati stolice, namještaj, zvučnik, ne znam što bi mi došlo da krenem sam crtati tipkovnicu ili nešto slično, ali to je na Akademiji baš tako – dodaje Antonio.
U moru umjetne inteligencije koja sve više nadire u područje umjetnosti, upitali smo Antonia što misli ima li bojazni za umjetnike.
– Tu sam podijeljenog mišljenja, to je relativno friško i treba vidjeti u kojem će se smjeru razvijati i hoće li to stvarno potisnuti umjetnike, ali mislim da ipak ljudsku maštu i taj senzibilitet rukom i dalje umjetna inteligencija ne može nadmašiti – kaže Antonio.
Pronašao se u grafici, kaže da ga to najviše zanima jer mu grafika pruža prostor za stvaranje rukama, a najbolje se osjeća kad je povezan sa pločom, matricom. Pokušao nam je dočarati kako nastaje jedan njegov rad.
– U klasičnom smislu kreće se od metalne ploče koja se izreže i obradi, ispolira i pripremi za daljnju obradu. Ako radite tehnikom bakropis i suha igla, onda se ta ploča premaže jednim slojem koji se zove grunt, to je kombinacija asfalta i borove smole, koja služi kao neka emulzija koja olakšava pokrete crtanja na toj ploči, jer metalna ploča pruža određeni otpor, ali ta smola i štiti ploču od dušične kiseline u koju se bakropis stavlja. Radim i mehaničkom tehnikom suhe igle, bez kiseline, to je zapravo direktno crtanje na ploču metalnom iglom – kaže Antonio.
Dugotrajna putovanja vlakom
Kad stvara voli slušati glazbu iz igrica, instrumentalnu i ambijentalnu muziku. Ne izlazi puno, ne ide na koncerte jer mu raspored na fakultetu to baš i ne dopušta, a i puno putuje vlakom pa mu na to odlazi dosta vremena.
– Sada još i presjedanja, pa radovi na pruzi. Dnevno na putovanje potrošim i do par sati ako su neki radovi na cesti. Mislio sam da ću do kraja faksa doživjeti kraj radova na pruzi od Koprivnice do Zagreba, ali čini se da neću – dodaje Antonio.
Sudjelovao je na skupnim izložbama u organizaciji Akademije likovne umjetnosti, također na Danima otvorenih vrata Akademije – tzv. Cash & Carry. To je unazad nekoliko godina dosta popularan program jer se za malo novaca mogu kupiti radovi studenata. Sudjelovao je i na Međunarodnoj izložbi grafike u Rijeci prošle godine. U Koprivnici još nije izlagao svoje radove, ali bi svakako želio u budućnosti.
Osim grafike, velika su mu strast i ‘fantasy art‘, igrice, razrada likova, ambijenata, scena za igrice. To ga jako zanima i tome se planira više posvetiti nakon završetka studija, a i svakako se okušati i u digitalnoj umjetnosti.
– Probao sam crtati i stripove, ali to mi možda baš i ne leži jer se više volim posvetiti istraživanju motiva, teme koju želim crtati, a to zna potrajati i po mjesec-dva. Strip traži brzinu, crtanje par tabli na dan, a ja sam previše studiozan, jako se posvećujem detaljima. Uvijek radim skice, pripreme i koncepte koje razrađujem – kaže Antonio.
U slobodno vrijeme izrađuje predmete i namještaj od drveta. Kad želi malo razbistriti misli, razmisliti o nekim stvarima koje želi raditi dalje, zna otići u garažu i izraditi figurice od drveta ili namještaj.
Antonio će uskoro diplomirati i planira se vratiti u Koprivnicu i tu zaposliti.
– Fali mi moj kraj, bolje poznam Zagreb i Varaždin nego Koprivnicu, svakako se planiram vratiti i tu zaposliti, jer ipak je tu najljepše – kaže Antonio.
